Za mnoge naše suvremenike smrt je tabu tema o kojoj se mnogo ne govori. Danas ona se često događa daleko od očiju onih koji su još puni života, jer najveći broj ljudi umire udaljen po bolnicama i staračkim domovima.
A što se ne doživljava iz neposredne blizine, o tome se onda ne razmišlja i ne govori. Svoj doprinos takvom stanju daju i suvremene reklame koje prikazuju samo mladost i zdravlje, a vješto zaobilaze starost i nemoć. Kao da istinu o prolaznosti ljudskog života treba što je moguće više sakriti. Nikakvo onda čudo, da mnogi i danas, kao i u Isusovo vrijeme imaju poteškoća s vjerom u zagrobni život. Ispitivanja pokazuju da i velik broj današnjih kršćana ima sličnih poteškoća, štoviše, velik broj njih tvrdi da ne vjeruje u uskrsnuće i život nakon smrti. Drugim riječima neki ljudi računaju s tim da postoji Bog, ali nakon smrti ne očekuju ništa više. Teško je proniknuti u sliku koju ti ljudi imaju o Bogu, ali i u smisao njihove vjere koja ne uključuje i život nakon smrti.
U Isusovo vrijeme, ista pitanja i odgovori muče čovjeka: postoji li ili ne postoji život vječni; kako izgleda prekogrobni život? Saduceji – židovska sljedba, sekta, koja je od cijelog SP priznavala samo prvih pet knjiga. Oni nisu vjerovali u uskrsnuće, nego da Bog čovjeka nagrađuje samo u ovome životu, a nakon smrti da čovjek živi u Podzemlju, mračnoj zemlji sjena. Da bi se narugali ostalim Židovima koji su vjerovali u uskrsnuće mrtvih ali kao produžetak ovoga života, Isusu postavljaju pitanje koje smo čuli u današnjem evanđelju: Ako se neka žena udovica za života više puta uda, kome će biti žena kad umre i uskrsne od mrtvih»!
Veli Isus: « Djeca se ovog svijeta žene i udaju… no oni koji se nađoše dostojni onog svijeta… niti se žene niti se udaju… ta anđelima su Božjim jednaki i sinovi su Božji, jer su sinovi uskrsnuća..»
Vječni život za mene, za nas kršćane je počeo već krštenjem: u krštenju primili samo sliku toga života i ona raste sa mnom i ostvarit će se u punini u vječnosti samo pod jednim uvjetom: trebamo se truditi ljubiti Boga i bližnjega.
Koji su na zemlji prijateljevali s Bogom, nastavit će to prijateljstvo i u nebu, ono će ih usrećivati u vječnosti. Tko griješi, mrzi, zlo čini i misli, taj će vječno ostati u traganju za pravim životom i zato neće doseći nebo. To je njegov vlastiti odabir.
Na koncu ostaje nam najvažniji oslonac, a to je Isus Krist. Nebitno je za nas ono što se u svijetu događa i što nas okružuje. Ludosti ovoga svijeta kao da nema kraja; ali one su ionako prolazne; i nisu vrijedne spomena prema Božjoj ljubavi i Božjoj sili. Vjernik prihvaća i ono što ne razumije jer izlazi iz Božjih usta dok nevjernik prihvaća samo ono što može svojom pameću dokučiti. Tu je bitna razlika. Zato jedni ostaju zarobljeni zemaljskim, a drugi žive u nadi da će njihov život po Isusu Kristu doživjeti neslućeno stanje savršenosti i besmrtnosti. Stoga Bogu na ljubav uzvraćajmo ljubavlju, trudimo se oko svoga života i puni radosne nade iščekujmo vječnu slavu s Isusom Kristom, pa ćemo onda na koncu spoznati odgovor i na pitanje; kako će to biti? Amen!
Don Damir Bistrić
