Jedna od najunosnijih zabava današnjeg vremena: jest bavljenje budućnošću; predviđanje katastrofa; konačnog kraja svijeta i čovjeka.
Svako malo odnekle izroni nekakav znak, proročanstvo; kod ljudi izazove znatiželju; pa onda dođe neko drugo. Od ove vrste znatiželje nisu bili imuni ni apostoli: i oni danas pitaju Isusa na njegov govor o razorenju jeruzalemskog hrama: „Kada će to biti, na koji se znak to ima dogoditi.“
Veli Isus da se ne trebaju zamarati znakovima, proročanstvima, već upozorava da u Njemu gledaju svoj glavni znak svega što se ima dogoditi. Sve drugo je manje važno. Što se s Isusom i Isusu događa, događat će se i učenicima njegovim do dana današnjega! Prepoznati znak koji se zove Isus Krist u svojem vremenu i osobnom životu; te ostati čvrst u Njegovoj istini jest sva mudrost vjerničkog življenja na ovom svijetu.
Svako je vrijeme, kao i ovaj trenutak koji mi živimo: puno nesigurnosti i strepnje pred onim što dolazi. Gotovo da i nema povijesnog razdoblja u kojem se čovjek-vjernik nije našao pred dvojbama i tjeskobama. Pred izazovima tolikih patnja i zala pitamo se: Bože gdje si…zašto šutiš…zašto ništa ne poduzimaš…koliko li je samo ljudsko nestrpljenje…daj nam znak…a On nam je dao znak u osobi Isusa Krista! I uči nas da u Njega položimo svu svoju NADU i POUZDANJE; On je garant našeg spasenja i blažene budućnosti! Ali nama to očito nije dovoljno; nama treba posebni znak, čudo, senzacija, a ima li većeg znak i čuda da Bog postade čovjekom; radi čovjek i njegova spasenja!
Na crnoj slici svijeta On je tračak svjetlosti…tko se pouzdava u Krista, osiguran je od propasti u tim nevoljama. Ne od nevolja života; ne patnji i križeva već od propasti. U svemu se osloniti na Gopodina. Drugo ništa nije važno. Ni kada će to biti, ni kako će se dogoditi. Nema smisla uzeti rokovnik i htjeti u njega upisati konačni Dan. Sva su vremena njegova, za nas je ovaj naš trenutak presudan.
To što će se razrušiti Jeruzalemski hram i tolika djela ljudskih ruku to je samo po sebi razumljivo…jer doći će dan u kojima od ovoga što motrite neće ostati ni kamen na kamenu nerazvaljen…materijalne veličine odlaze u ništavilo u nepovrat…U svemu tome valja više vidjeti znak trajanja ljudske povijesti koju gradi samo čovjek udaljen od Boga, a ne toliko znakove kraja. Ili ako baš hoćemo u njima vidjeti znakove kraja, onda je to kraj svega onoga što čovjek autonomno gradi, bez Boga, naklonjen tajni zla, a ne tajni Stvoriteljske dobrote, razapet između utega grijeha koji ga privlači zemlji i snage milosti koja ga diže u visine.
Zar ratovi i ubijanja u svijetu nisu znak; zar toliki zločini današnjice nisu signal čovjeku; signal koji upozorava: da je smrt i grijeh u svijetu; da nam visi poput mača nad glavom. Zar odbacivanje Boga i smatranje njegova zakona zaprekom napretka nije znak da je zlo u nama i oko nas; znak razorenja i propasti mog osobnog života!
Neka On – gospodar svih vremena bude naša snaga za ostvariti novi život, novi svijet, bez grijeha i zla, svijet potpunog predanja njegovoj volji i ljubavi koja nema kraja.
Don Damir Bistrić