Danas slavimo svetkovinu KRISTA KRALJA svega stvorenoga; na koncu smo liturgijske crkvene godine.
I ta ljubav danas ga je dovela na križ; razapet između neba i zemlje; čini se ljudskim očima da je izgubio sve što je mogao izgubiti. Propovijedao je Kraljevstvo Božje, činio dobro i sada osim one nekolicine koji se mogu nabrojati na prste jedne ruke, svi mu leđa okrenuše. Njegov narod zajedno sa glavarima; okupatori rimljani; jedan od obješenih zločinaca „ko jedan“ u velikoj zlobi naslađuju se njegovim mukama; rugaju se onom lijepom što je učinio. Vikali su mu da siđe s križa, da učini neko čudo, da se osveti svojim neprijateljima; da bude poput Njih; da pogazi Istinu Ljubavi koju je propovijedao, da pogazi Oca nebeskog; da pogazi sebe! No On se zlu ne suprostavlja zlom, nego dobrotom i ljubavlju…umiranjem!
Teško nam je razmišljati o Isusu Kralju; vladaru svijeta i svemira; u vremenu tolikih nepravdi u kojem današnji vlastodršci ne poštuju prava malenog i siromašnog čovjeka koji je prepušten samom sebi i vapi za boljim sutra. Današnja slika vladara ovog svijeta u drastičnoj suprotnosti je sa slikom Isusa na križu i njegova kraljevstva. Isus ne spašava sebe; ne traži izgovora, ne prijeti; već spašava čovjeka. Razapet između dvojice razbojnika ne pobjeđuje zlo silom i mačem, nego ljubavlju i praštanjem. Njegovo kraljevanje ne temelji se na slavi i moći, na partijskoj poslušnosti; na bankovnim računima i zlatnim rezervama nego na nesebičnoj ljubavi i potpunoj solidarnosti sa svakim čovjekom. Isus objavljuje Boga koji ne sudi, ne osuđuje, dopušta čovjeku da mu se izruguje, da ga osudi; Boga koji prašta i onda kada ga čovjek osuđuje na smrt.
I upravo zahvaljujući Isusovoj ljubavi i oproštenju, čovjek će poput razbojnika iznova rođen započeti svoj novi hod te postati dionikom Isusova kraljevstva koje neće slijediti logiku ovog svijeta. U toj koloni, i u tome hodu vjere tražimo i mi danas sebe; gdje se nalazim? U koloni ovog svijeta ili u koloni Isusovoj?
Vlast, čast, snaga, ugled, položaj, bogatstvo, sila i sjaj zemaljski; sve one kvalitete koje je Sotona ponudio Isusu u pustinji i danas ushićuju prosječnog čovjeka.U svojoj površnosti držimo sretnim one koji su u ovome svijetu uspješni, bogati, slavni i utjecajni, koji su na raznim položajima; koji imaju „sve“ u politici, u gospodarstvu, u svakodnevnom životu. U svoj zaglupljenosti želimo im biti što bliže, divimo im se; a sve ne bi li se i mi ogrijali na suncu prolazne slave zemaljske. U svemu tom sljepilu ne zamjećujemo veličinu i uzvišenost onih koji s pouzdanjem u Boga nose svoj križ nastojeći u jednostavnosti i skromnosti srcaljubiti iskreno Boga i svoje bližnje; ne primjećujemo one koji žele načinom života biti što bliže Isusu Kristu u kojem su iskusili svoga Spasitelja i Otkupitelja!
I gle iznenađenja! Od svih onih koji su bili uz križ i oko križa, od svih Isusovih prijatelja i neprijatelja, samo je onaj razbojnik prepoznajući Isusovu veličinu na sav glas ispovjedio vjeru u Njega: „Isuse sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje!“ To su one oči koje, Božjom milošću vide i dalje, i dublje, i bolje …sve do vječnosti; oči koje se ne zaustavljaju na prolaznosti ovog svijeta.
I mi danas iz ove životne stvarnosti; osobne i domovinske vapijemo: Isuse sjeti nas se! Želimo te slijediti; živjeti po tvojoj Istini koja je jedina sposobna čovjeku otvoriti oči i preporoditi ga: a to se zove put obraćenja; put koji nas vodi onom kraljevstvu koje će vječno trajati u nebesima. Spasenje ne dolazi od ovoga svijeta, niti će nam sile ovog svijeta donijeti ono što nam nedostaje.
Đavolska kratkovidnost ovog svijeta završava u ludosti, u zloći, u smrti; u propasti. Jedino On svojom ljubavlju razlivenom u našim srcima ima moć osmisliti naš život. I onda kada visim razapet na križu vlastite zloće okružen đavolskim izrugivačima svega Božjeg u ovom svijetu; kada se zlonamjerno izvrću naše dobrohotne riječi i djela iz ljubavi učinjena; nećemo se smatrati nesretnim ni izgubljenim. Naprotiv! To su vrata koja vode u život! Jer nije nam važan ljudski sud i mišljenje, niti mjesto u ljudskoj povijesti. U jednostavnosti i skromnosti srca želimo biti slični Kristu i njega slijediti, čineći dobro onoliko koliko je u našoj moći; jer savršenstvo pripada Bogu a ne čovjeku! Sve ostalo pred Kristom gubi vrijednost.
U Očenašu molimo “Dođi kraljevstvo tvoje”. Neka danas po ovom slavlju i susretu s Njime u našim srcima poraste želja za Njegovim kraljevstvom, koje je kako veli današnja molitva Crkve: kraljevstvo istine i života, kraljevstvo svetosti i milosti, kraljevstvo pravde, ljubavi i mira. Tako i bilo.
Don Damir Bistrić