Od pojave empirijske filozofije pa do vrhunca u prosvjetiteljstvu, svu nadu, egzistencijalna pitanja čovjeka, pa čak i svrhu samoga života, predvodnici takvog svjetonazora polagali su u napredak znanosti i tehnicizma.
Vječna metafizička pitanja i njene proturječnosti pojedinih mislilaca naspram drugih, pomalo su zatirana sa strane, dok su tehinički napredak i sve veća otkrića posebno na području fizike i biologije, dočekivana s oduševljenjem. Enciklopedisti i filozofi naturalizma, s žustrinom su naviještali novo evanđelje gdje je znanost na tronu, a sve što nije moguće dokazati eksperimentalnom metodom, nije ni vrijedno promišljanja. Dakako da tu kao glavna meta našao se nitko drugi doli sam gospodin Bog.
O čemu se radi?
Razdoblje u kojem mi danas živimo naziva se doba post-moderne. Svijet je postao i sve više postaje globalno selo zahvaljujući sve većem razvoju na području tehnike i sve ubrzanijoj promjeni okoline. Upravu u tome šarenom spektru mogućnosti, kolažu i dostupnosti tehnike, pojedincu malo ostaje vremena posvetiti se samom sebi, što zbog sve ubrzanijeg ritma života, što zbog šarenila koje okruženje nudi u svim aspektima njegova djelovanja. Novine i internetski portali su prepuni fascinantnim otkrićima na području znanosti, krcati senzacijama od kojih većina zaslužuje respektabilno mjesto na vlastitom području, ali nažalost imaju malu egzistencijalnu vrijednosti za čovjeka. Dakle rekli smo da je ovo doba post-moderne, sa svim svojim prednostima i manama, ali ako se dublje zagledamo u ne tako daleku povijest, lako se može uočiti da većina intelektualaca prebiva na ostacima filozofije naturalizma i doba prosvjetiteljstva. Premda je napredak znanosti dao svoj lijep doprinos kvaliteti života, s druge strane oduševljenje prema istome nije dalo rezultate o kakvim su Voltaire, Holbach, Comte i slični sanjali. Naprotiv, upravo 20. stoljeće koje se diči industrijalizacijom i napretkom, upravo je ono jedno od najkrvavijih i najpogubnijih u povijesti od kada je čovjeka. To je ona druga strana medalje. Samoubojstava je sve više, što tehinika i znanost napreduju, i tu se možda i najbolje ogleda iluzorna vjera onih koji su znanost digli na pijedestal i proglasili je božanstvom, pa makar i indirektno. Dakle vjera u znanost vjera je s rezultatom kontra-efekta. Netko može reći da sam staromodan, ali povijest ovu tvrdnju itekako nanovo dokazuje.
I što sada? Znanost nije dala odgovore na vječna pitanja, nego upravo naprotiv, čine se sve daljim i daljim, bez obzira koliko saznali stvari o stvarnosti koja nas okružuje, sama priroda ostaje misterij, a time čovjek još i više.
Zašto je to tako? Još puno prije ”booma” tehnike, Nietzche je navijestio smrt Boga, u čemu veliki katolički intelektualac, kardinal Walter Kasper vidio svojevrsno ”proroštvo”. Čovjek je zaboravio svoj iskon i okreno se idolima. Nekad je idol bio zlatno tele, danas je to u globalnom smislu jedno od idola vjera u napredak, ali ma u kakvoj god formi bio, idol ostaje idol, a posljedice neizbježne. Za one koje ovo neće ili ne žele prihvatiti, ponovno upućujem na povijest. Od početka racionalne misli u antičkoj grčkoj pa do Aristotela kao najvećega predstavnika te misli, kršćanska tradicija se od uvijek oslanjala na dva stupa; vjeru i razum. Objava kao Božji govor čovjeku na putu povijesti spasenja i razum kao dar Duha Svetoga, u zajedničkom prožimanju čine da čovjek vjeruje da bi razumio i razumije da bi vjerovao kako to genijalno ističe sveti Augustin. Sveti Ivan Pavao II u svojoj enciklici ”Fides et Ratio” govori o vjeri i razumu kao o dva krila kojom se čovječja duša uspinje ka Bogu. Crkva je uvijek vjerno čuvala taj poklad vjere i znanja. Međutim upravo zato što jedno zahtjeva drugo, trebamo se čuvati krajnosti, bilo fideizma, bilo racionalizma. Fideizam vodi u fanatičnost, racionalizam u bezboštvo koje se pokazalo jednako pogubnim. Ne može se nešto izdvojiti i proglasiti apsolutnim, jer kada znanstvenik to radi očito je da sam nije dosljedan odnosno rekli bi smo znanstven.
Što je uopće znanost?
Nadam se da smo sada barem malo u uvodu objasnili pozadinu onoga o čemu se zapravo radi. Sada se trebamo pozabaviti pitanjem znanosti kao takve i njene definicije, te pobliže pokušati dati odgovore. Između raznih varijacija o definiciji znanosti, možemo reći da je znanost: ”intelektualna i praktična djelatnost koja obuhvaća sustavno proučavanje strukture i ponašanja fizičkog i prirodnog svijeta kroz promatranje i eksperiment.”
Dakle znanost ima kriterije koje mora zadovoljiti da bi mogla biti znanost. A to su, objektivnost, sustavnost, provjerljivost, logičnost i preciznost. Ako neka metoda hoće biti znanstvena, ona mora zadovoljiti ovih pet uvjeta. Nadalje, predmet znanosti je uvijek objekt promatranja. Stoga možemo reći da ono što je opipljivo postaje predmetom znanosti i proučavanja. Na prvu naravno zvuči veoma logično i izgleda da je to jedini put za prihvatiti nešto kao objektivno istinito. Ali čim se dublje zagledamo, možemo uočiti da se tu krije zamka. Jer toliko toga na svijetu ima što jednostvano ne može biti predmetom znanosti jer nije opipljivo. Kao prvi primjer uzmimo povijest. Ako uzmemo da je istinito samo ono što se da proučavati kroz ”promatranje i eksperiment”, onda smo ograničeni na samo jednu metodu. Povijest za proučavanje koristi izvore, ali nikako je ne možemo staviti pod mikroskop ili u laboratorij. Čak i nekakva rekonstrukcija nekoga povijesnog događaja ne može nam dati krajnje precizan opis.
Dalje, uzimimo neke od najbitnijih pojmova koje se tiču čovjekova života, a nisu podložni eksperimentu. Kao etika, savjest, ljubav, ili povjerenje, izdaja, nada itd. Primjera je bezbroj. Sada se dobro uviđa znanost ima svoje granice. Naravno, misli se na onaj tip eksperimentalne znanosti, jer u današnjem svijetu i medijima kada se napada nešto kao ”ne-znanstveno” misli se na ovakav tip proučavanja. Znanost je dakako puno širi pojam, jer skolastici su definirali filozofiju kao ”znanost o svim stvarima po posljednjim uzrocima”.
Sada možemo vidjeti kako Bog nije predmetom eksperimentalnog proučavanja i ne može nikada biti. Ali ipak možemo razumom dokučiti da Boga ima. Psalam 14 kaže: Bezumnik reče u srcu: “Nema Boga.” Stoga i u Starom Zavjetu nadahnuti pisac uviđa kako se razumom može spoznati Boga po divnim djelima, po uređenosti svijeta i kozmosa. Dakle da bi spoznali da ima netko tko je sve stvorio, treba nam drugačije metode od empirijske, a to su oruđe filozofije odnosno metafizika i teodiceja.
Stoga možemo iz svega ovoga možemo zaključiti da znanost pod pojmom kakvim se danas misli, nije adekvatna da se bavi pitanjima kakvim smo već nabrojali gore, naprosto zato što te stvari nisu i nemogu biti objekt eksperimenta.
Argumenti iz filozofije za Božju opstojnost
Ovdje ćemo ukratko nabrojati klasične filozofske dokaze da vjera u Boga nije nešto nerazumno, nego upravo suprotno, da promatranjem djelovanja cjelokupne stvarnosti možemo zaista razumski utemeljiti da mora iza svega postojati neko više biće koje stoji iza stvaranja kozmosa. Veliki kršćanski mislilac Toma Akvinski daje svojih pet poznatih putova (via quinte) na kojim možemo staviti temelje racionalnoga utemeljenja vjere.
1. Prvi od navedenih zove se dokaz iz ”Gibanja u svijetu”. Mi opažamo kako se stvari gibaju oko nas. Bez obzira dali se kretanje događa sada, ili miruje dok ne bude pokrenuto od nečega izvana, i tako dalje. Ali ako postoji beskonačani niz kretanja, sve čeka da se pokrene od nečega, jer inače aktualno kretanje nikada nebi ni počelo, a samim time kretanja ili gibanja ne bi uopće ni bilo. Ali kretanje postoji. Stoga, mora biti Prvi nepokrenuti Pokretač, kojega zovemo Bogom.
2. Drugi se zove dokaz iz ”Uzroka”. Svaka stvar na svijetu ima svoj uzrok. Bilo što da promotrimo oko nas, sve ima svoj uzrok, odnosno ništa nije bilo oduvjek ”kao takvo”. Stol je izradio stolar, kuću zidari, i tako dalje. Ali da kažemo da postoji beskonačan niz uzroka, niz nikada nebi ni počeo i samim time ničega nebi ni bilo. Stoga, strogo logički gledano, mora postojati prvi uzrok, a koji sam nije ničim uzrokovan, i njega jednako tako zovemo Bogom.
3. Treći dokaz izvodimo iz ”Mogućeg i Nužnog”. Moguća ili kontigentna bića, kao vi i ja, automobili, stabla, kamjenje itd, su ona čije postojanje nije nužno. Za sva takva bića, postojalo je vrijeme kada nisu egzistirali i kada nisu bila, i vrijeme kada će prestati biti, odnosno kada više neće postojati. Ništa dolazi od ništa, tako da u tome slučaju sada bi bilo – ništa! Ali s obzirom da nešto postoji, svijet i sve ostalo u njemu, stoga mora biti bar jedno nužno biće. Ovo Nužno Biće nazivamo Bogom.
4. Četvrti dokaz izvodimo iz ”Stupnjeva savršenosti”. Svi mi vrednujemo ljude i stvari u pojmovima u kojim su više ili manje istiniti, dobri, plemeniti i tako dalje. Imamo određene standarde o tome kako stvari i ljudi bi trebali biti. Ali mi nebi imali takve standarde osim ako ne bi postojalo biće koje je savršeno u svakom pogledu, nešto što je najistinskije, najplemenitije i najbolje. To Najsavršenije Biće nazivamo Bogom.
5. Peti dokaz se zove dokaz iz ”Svrhovitosti”. Kako gledamo na svijet oko nas i same sebe, vidimo obilnost dokaza svrhe. Ptičija krila, oblikovana za svoju svrhu leta, ljudsko uho i oko za svrhu vida i sluha, prirodno okruženje oblikovano da se život održi. Dokaz iz reda, zakonitosti i finalnosti u svijetu – Ovaj dokaz polazi od činjenice reda, zakonitosti i finalnosti u svijetu. Princip na kojem se temelji jest princip kauzaliteta. Zaključujemo iz nekog učinka, a to je divna organizacija svemira, na uzrok ili dostatni razlog toga učinka, a to može biti samo neko više inteligentno biće. Ovaj se dokaz može dvostruko formulirati, pa imamo dva dokaza:
1. Numinološki dokaz (grč. νόμος, nómos, zakon) – Svijet je harmonijski uređena cjelina u kojoj sve stvari stoje u međusobnim odnostima, koji su normirani zakonima. Ta zakonitost – a prema tome red i harmonija u svijetu – nužno pretpostavlja neki razum. A budući da prirodni zakoni nemaju oznake nutarnje bitne nužnosti, jer bi mogli biti i drukčiji, oni traže za svoje razjašnjenje neki nadkozmički Logos, nadkozmičku inteligenciju, koja je ujedno i svemoćna Volja (koja ravna svim što je u svijetu) – a to je Bog.
2. Teleološki dokaz (grč. τέλος, télos, cilj, svrha) – Postoji u prirodi finalnost, teleologija, to jest namjerno adaptiranje sredstava nekom cilju. To zapažamo već u neživoj prirodi. Toliko mnoštvo elemenata i sila u svemiru sačinjava ipak jedinstveni kozmos, a to znači da su pojedini elementi podređeni cjelini. Samo na temelju teleološki udešenog koordiniranja kozmičkih elemenata i sila fizički je svemir moguć. Finalnost (svrhovitost) se očituje na poseban način kod živih bića. Svi organi, sve funkcije živih bića tako su koordinirane da ostvaruju jedinstvo individue i njeno održanje u životu. Ta finalnost u svemiru nužno pretpostavlja neku inteligenciju koja je cilj i plan zamislila, i volju koja ga je ostvarila – a to je Bog.
Antropološki dokazi
– Polazna točka za dokazivanje Božje egzistencije jest iskustvena stvarnost unutrašnjeg (psihičkog) svijeta.
1. Psihološki dokaz – Dokazujemo egzistenciju Božju iz dubokih težnja ljudske duše. Čovjek u dubini svoga bića teži za apsolutnom savršenošću: za apsolutnom istinom, za beskonačnim dobrom, za savršenom ljepotom, za beskrajnom ljubavlju. Ništa na ovom svijetu ne može zadovoljiti ove duboke težnje ljudskog bića jer na svijetu je sve nesavršeno. I mi zaključujemo da mora postojati neko Biće, koje je u stanju zadovoljiti ove težnje, Biće koje je sama Istina, Dobrota, Ljepota i Ljubav – a to je Bog.
2. Moralni dokaz – On se izvodi iz činjenice moralne obligacije. Postoji moralni red koji nam se nameće kao bezuvjetna obligacija (Kantov “kategorički imperativ”). A jer ništa ne može biti bez dostatna razloga, to i moralni red i njegov obligatni karakter mora imati dostatan razlog. Zadnji razlog bezuvjetne moralne obligacije može biti samo u jednom najvišem Zakonodavcu, koji jedini može ljudsku volju obvezati – a to je Bog.
3. Dokaz iz općeg uvjerenja ljudskog roda (etnološki dokaz) – Svi su narodi vjerovali u Boga. Ta univerzalnost dokazuje da se čovjek, promatrajući svijet, njegove ljepote i red koji u njemu vlada, instinktivno uzdiže do pojma začetnika toga svijeta – Boga.
Zaključak o dokazima za Božju opstojnost
Svi su dokazi primjene principa dostatnog razloga: svaka stvar ima svoj razlog ili u sebi ili u drugom. Svaki dokaz precizira primjenu dostatnog razloga na područje kontingentnosti, gibanja, finalnih uzroka, ljudskih težnja i općeg uvjerenja ljudskog roda.
Svaki nas dokaz dovodi do Boga i uključuje sve druge. Ali svaki dokaz ističe posebni aspekt božanske kauzalnosti i pokazuje da, kakvo god stajalište zauzeli, svijet ima dostatni razlog samo u Bogu, tako da možemo birati između dvoga: ili Bog ili totalna apsurdnost.
Zaključak
Dakle po navedenom smo htjeli malo približiti da sve u svijetu nije jednostavno podložno fizičkoj provjeri, ali dakako da postoje stvari za koje svi znamo da su tu, iako ih uvijek ne opažamo. Problem nastaje kada se prsti guraju tamo gdje im nije mjesto, što hoće reći da znanstvenik će uvijek imati istinsku reputaciju kada se drži svoje struke u metodama i granicama znanosti kojom se bavi, a ne nešto proglašavati neznanstvenim jednostavno zato što izvjesna metoda nije kompetentna za neko određeno područje. Ovo naravno jednako vrijedi i za sve oblasti znanstvenoga rada. Tek kada se iskrena srca i uma otvorimo zajedničkoj suradnji i prihvatimo rezultate s obje strane, možemo se sve više približiti Istini. Jednako tako treba reći da je tema veoma široka i da nije moguće u par redaka izložiti svu problematiku, ali barem se može okvirno približiti veliku raspravu našega vremena. Govor o znanosti je danas u ”trendu” kao što su mnoge stvari bile kroz povijest, pa stoga donekle i ne čudi njena fascinacija, jer doista je fascinanta, ali za ljudski život nipošto dovoljna, a najmanje apsolutna.
Može li znanost dokazati da nema Boga? Ne može! Niti dokazati niti opovrgnuti kako smo i pokazali u ovoj prezentaciji, niti je njen posao dokazivanje ili opovrgavanje Boga. Ali kako i empirijski dokazi idu sve više u prilog vjeri u Boga, znanost nas može uputiti na nešto što je beskonačno nadilazi!
Izvor: http://www.svjedocanstva.com
