Veliko nezadovoljstvo uvuklo se među nas. Sve smo više zamišljeni. Lutamo besciljno. Nestalo je radosti u nama. Tjeskoba nas je preuzela. Vječno žurimo. Nikako nemamo vremena. I onda danas slušamo Kristovu besjedu o blažensvima da su sretni oni koji su krotki, koji plaču, koji su milostivi i čista srca.
No što to današnjem čovjeku znači? Ništa. Za mnoge danas sretni su samo oni koji su bogati, moćni i slavni.Tada smo u napasti reći blago njemu. Sve ima. Život mu je bolji od moga. Tako nastupa cilvilizacija koja se kulturološki opredjelila na život bez Boga. Čak štoviše danas je čovjek za sebe rezervirao divinizacijski tron. Sve je usmjereno da se mora pokloniti čovjeku koji se zaželio biti bog po ko zna koji put. Zato nam se ovaj govor na gori o blaženstvima čini da ili Isusa više nismo u stanju razumjeti ili su naša srca još uvijek zatvorena, premalena za njegovu poruku. Kad se cilvilizacija i društvo udalje od Boga i njegove ljubavi i kad se čovjek učini bogom nastanu katastrofe, ratovi i svaki oblik nestabilnosti i nesreće, razaranja i uništenja.
Isusov programatski govor svakome od nas, jer smo podložni raznim utjecajima otvara novu nadu za svakodnevi život. Ovaj snažni govor potiče nas na život svetih koji su okrenuti prema samoizgradnji u trajnom pozivu života u Božjoj blizini. Već dvije tisuće godina blaženstava su jezgra kršćanske vjere. Na njima je sazidana Crkva. Oni su osnova povratka čovještvu. Veliki Božji proglas ispunjenja Kraljevstva Božjega. Gradacija od blago siromašnima, ožalošćenima, nenasilnima, gladnima, progonjenima, ostavlja nas malo začuđene i pitamose zašto siromašni ostaju siromašni, gladni se neće nasititi a progonjeni su i dalje progonjeni? Zar je to izvor naše radosti u životu?
Vrijede li ta velika obećanja samo kao onostrana utjeha, to jest kao obećanje da nas čeka bolja situacija kad završi ovo naše ovozemno hodočašće? Nije ni čudo da se Isusova blaženstva u današnjem svijetu odbacuj kao “čudnovate želje vezane uz poniznost i mirotvorstvo“. Blaženstva su naš svakodnevni život u kojem osjećamo Božju privrženost za svakodnevne potrebe koje podnosimo. Njegova je utjeha velika. Ako smo zašli u život s njime onda je sasvim razumljivo dane može nasilno postupati prema ljudima, tada ne može uništiti sve one koji danas druge ožalošćuju, tada ne može ukloniti iz svijeta sve one koji drugima nanose nepravdu, tada ne može ukloniti one koji druge iskorištavaju i izgladnjuju. Savatko izabire u životu kakv će biti. I snosi odgovornost za učinjeno i pred Bogom i pred čovjekom. Blago nama ukoliko smo se opredjelili za život s Bogom. Tada nećemo i ne želimo nauditi nikom. Tada iz našeg života iščezava zlo ponižavanja drugoga i ustupa mjesto ljubavi djelotvornog kršćanstva.
Kroz blaženstva postajemo svjesni da mi ljudi imamo ogromnu odgovornost za život. Odgovornost jedni za druge, za budućnost zemlje, društva i da blaženstva pozivaju da se konkretno zauzmemo kako bi gladni bili nahranjeni, ožalošćeni utješeni, progonjeni zbog pravednosti rehabilitirani, mirotvorci podržani, blagi i nenasilni zaštićeni. Bolno je uočiti kako se u kršćanskim zajednicama Isusova blaženstva najčešće ignoriraju i kako se tako malo može osjetiti nešto od novoga Božjega svijeta kojega je Isus navijestio svojim riječima i pokazao primjerom svoga života.Svatko od vjernika, kršćana, onih koji se okupljaju na nedjeljnu euharistiju može i pozvan je živjeti Isusova blaženstva u svakodnevnici tako što će onima s kojima živi znati postati dobra i topla riječ, ohrabrujući blagi pogled dobrote, umirujuća ruka podrške. Odlučujuće je da se stvori takvo ozračje u kršćanskim zajednicama u kojima iznutra, poput kvasca, može rasti i razvijati ono kraljevstvo Božje navješteno od Krista, novi Božji narod, novi Božji svijet, zajedništvo ljudi i Boga.
Svima nam je poći ususret Isusovim blaženstvima da bismo naučili ne osuđivati, ne stavljati pod nos drugima njihove slabosti i pogreške nastojeći ih na silu promijeniti. Da bismo velikodušno stavili na raspolaganje svoje slobodno vrijeme onima koji nas trebaju, znali se nasmijati pa i na vlastiti račun, a ne uvijek biti smrtno ozbiljni, da bismo slobodno izražavali svoje osjećaje, a ne da budemo emocionalno ravnodušni jedni prema drugima. Iskreni i srdačni međusobni odnosi vjernika snažno su svjedočanstvo pred ljudima u današnjemu svijetu. To su kršćani. Tada se ispunja Isusovo poslanje preko nas, postajemo sol zemlje i svjetlo svijeta koji prosvjetljuje svako stvorenje. Gospodine neka nas tvoja ljubav prati da se znamo uvijek u tvojoj ljubavi razdavati živeći blaženstva provodeći ih u djelo i poštujući svakoga čovjeka. Neka naše dostojanstvo izlazi iz tvoga blagoslova da nikada ne prestanemo drugima činiti dobro.
Don Damir Bistrić
