Lijep je osjećaj očekivati nečiji poziv, posebice voljene osobe, a još ljepši kada taj poziv stigne na našu adresu.
Jedan od najljepših poziva svakom čovjeku dolazi od Boga. Bog koji je savršen ne čeka da i mi postanemo savršeni da bi nas pozvao, on nas pozivao ovakvima kakvi jesmo sa svim svojim lijepim i teškim osobinama, dobrim i manje dobrim. Prihvaća našu nesavršenost jer nas ljubi takvima kakvi jesmo. Kao što roditelj ljubi svoje dijete, kakvo god ono bilo, ali uvijek želi da ono bude bolje.
Njegov je poziv upućen svakoga dana, svakoga trenutka našega života. Gledajući patnju svoga bližnjega pozvan si i poslan ublažiti je. Gledajući tužnoga, povrijeđenoga, obespravljenjoga pozvan si i poslan unijeti malo sreće u njegov život. Susrećući se sa bilo kojim čovjekom u potrebi poslan si biti ljubazan, pažljiv, susretljiv, strpljiv, voditi računa o njegovim osjećajima, biti mu poput brata i sestre i podijeliti sve svoje s njime.
Mi smo oruđe u Božjim rukama. No kakvi god bili, Bog nas treba upravo ovakve. Kažu da je Mojsije zamuckivao a Jona bježao od Boga. Marta je bila možda previše zabrinuta. Abraham je bio prestar. David je bio premlad. Ali sve to Bogu nije bitno, bitno mu je bilo otvoreno srce. Možda i mi na sebi možemo pronaći stotinu drugih isprika zašto nismo pogodni Bogu za ostvarenje njegovog plan, ali u konačnici to njemu nije važno. On treba i vidi našu predanost i spremnost da idemo za njim, i to mu je dosta.
Tada je sve na njemu. On podiže našu palu narav, on daje snagu tamo gdje nedostaje, on razvija sposobnosti tamo gdje su potrebne i zbivaju se čuda, ljudi se mijenjaju i dolaze k njemu. Ali da bi se to zbilo potrebno je prije toga svoju lađu ostaviti žalu i poći za njim, poći koliko god izgledalo da nema puno šanse i budućnosti u svemu tome što činiš. On ima plan i sagraditi će novu i bolju budućnost ali naravno samo uz tvoju suradnju i pomoć.
