Kažu da su oči prozor duše. Gledati i vidjeti jedan je od najljepših Božjih darova. I današnje evanđelje govori nam o tome kako je važno vidjeti. Sve započinje bolesnim očima jednog čovjeka koji nije tjelesno vidio; a zapravo je on vidio bolje od svih zdravih očiju onoga vremena.
Isus ga je prvi opazio! Kao da vidimo Isusove oči koje su uprte u slijepca i vide njegovu nevolju. Oči kroz koje Bog gleda svijet i vidi čovjekovu nevolju; patnju, bol, tugu; potrebu svakog čovjeka. To je pogled koji se ne zadržava samo na vanjštini, na površini, nego prodire u dubinu ljudskih srdaca, osjećaja i misli.
Slijepac od rođenja nije imao znanje o vjeri poput farizeja; ali je imao mnogo, mnogo više. Imao je srce otvoreno i spremno prihvatiti Boga. Imao je ljubav, koja je jedina bila sposobna odgovoriti ljubavlju. Unatoč tjelesnoj sljepoći, imao je oči duha i srca, koje su u Isusu prepoznale „svjetlo“, svoga Spasitelja.
Da bismo mogli iskusiti dubinu Isusovog pogleda; da bi se susreli s Isusovim očima valja najprije priznati vlastitu sljepoću. Naša vjera je često slijepa, uskih pogleda; ograničena; naučena nekim tradicionalnim odgojem; ali nikako da progleda; da prohoda; da se uputi u susret drugom čovjeku; da postane živa i životvorna. Istina, mi danas sve «dobro vidimo»; ništa ne izmiče našem pogledu, oči su nam stalno širom otvorene: jako dobro vidimo, uočavamo i tražimo očima. No ono što mi danas tražimo i gledamo jest zapravo tragedija naših života. Trčimo za životom zaboravljajući da i najbolje stvari u životu bez Boga i Njegove ljubavi ostaju prazne, jalove, besplodne. Navikli smo poput farizeja postavljati pitanja drugima; ali ne i sebi samima. Kao da se još uvijek bojimo novosti života koju nam Bog nudi u osobi Isusa Krista. Bježimo od svjetla! Problem naše sljepoće jest naše srce! Zato Pavao upozorava Efežane: „Nemajte udjela u jalovim djelima tame; nego ih dapače raskrinkavajte, jer što potajno čine sramota je i govoriti“. Probudi se ti što spavaš, ustani od mrtvih i zasvijetlit će ti Krist!“ Čovječe progledaj; suoči se sa sobom, suoči se sa svojim srcem. Ustani od mrtvih! Bog ne gleda ljudskim očima; nego gleda što je u srcu. Za njega je važna istina koja je u čovjekovu srcu. Dioptrija vjere koju On stavlja na tvoje oči mijenja čovjeka iz temelja; čini ga drugim, novim čovjekom; čovjekom koji započinje živjeti novim životom.
Zanimljivo je kako susret s Isusom jedne prosvjetljuje, a druge zasljepljuje. Ovisi je li nam srce kao u onog slijepca ili kao u farizeja. Isus je učinio čudo da probudi vjeru ne samo u ovom slijepcu već u mnogim ljudima: neki su povjerovali, a neki su se do kraja iznevjerili. „Dođoh na ovaj svijet: da progledaju koji ne vide, a koji vide da oslijepe“ Oni koji ne vide a vjeruju da progledaju; a oni koji vide a ne vjeruju da oslijepe! Blago onomu tko u nj vjeruje! A teško onomu tko svjesno i slobodno odbija vjeru u njegovo spasenje.
Krist nam je darovan od Oca nebeskog kao svjetlo koje rasvjetljuje: Jesmo li spremni prihvatiti to svjetlo; tu ruku koja nas vodi i podržava. Samo je On svjetlo svijeta; toliki se danas trude biti veliki vođe, ali nažalost oko sebe šire „jalova djela tame“.
Isus je pravo Svjetlo koje dolazi s visine da rasvijetli ovu zemlju i srce čovjekovo. Oni koji su Njegovi ne gube se u ispraznim farizejskim nadmudrivanjima, već u poniznosti prihvaćaju Svjetlo; unose ga u svoje srce te Isusovim očima promatraju sebe, svoj život i svijet oko sebe.
Unatoč dobrom tjelesnom vidu; i mi danas na četvrtu korizmenu nedjelju poput slijepca od rođenja stojimo pred vratima Njegova Srca. I dok kličemo usnama „Vjerujem, Gospodine“ i ispovijedamo vjeru u Njegovo spasenje molimo ga da dotakne sva ona mjesta naše vlastite sljepoće i tame koje nas sputavaju u novosti života; neka ih premaže kalom svoje milosti i ozdravi svojom ljubavlju. Amen!
Don Damir Bistrić