Susret s drugim čovjekom rađa prijateljstvo i ljubav. Tako je i s vjerom. I ona se rađa iz susreta. U osobnom susretu s Uskrslim rađa se vjera apostola, istina teško se probija u njihovo srce i pamet, još uvijek strah igra glavnu ulogu.
Vjera se ne može naučiti kao školsko gradivo. Mnogo je ljudi koji o vjeri puno znaju, ali su se životom udaljili od Isusa Krista. Zato je mnoštvo djece koja imaju peticu iz vjeronauka, ali na misi ih nema. Za vjeru je potrebno nešto više: osobni susret, osobno iskustvo, inače sve ostaje na teoriji, površini, lijep skup narodnih običaja koje valja izvršiti bez obzira kako živim. To je virus koji razara vjeru modernog čovjeka. Samo iz osobnog susreta sa Uskrslim rađaju se veličanstvena djela vjere. «Zaista, zaista kažem vam: Tko vjeruje u mene, činit će djela koja ja činim i veća će od njih činiti“ zapisa sv. Ivan Isusove riječi. Prvo čitanje svjedoči o velikim djelima koja su apostoli činili poneseni Duhom Svetim. Kristovim Uskrsnućem postajali su drugi, preporođeni, počeli novi kvalitetniji život. Postali su ljudi vjere.
Zanimljivo da se u oba današnja čitanja spominje zajedništvo postojane molitve nakon koje se događaju velika djela! To i nas upućuje na neizostavnu molitvu. Pritom se ne misli na ponavljanje molitvenih obrazaca u propisanim količinama nego zanesenost u duhu i želja da proslavimo Boga u svojim mislima, riječima i djelima! Tako se rađa vjera! Ako je molitva moja obveza, a misa i ispovijed običaj, onda se teško doživljava osobni susret s Uskrslim. Ako mislim da sve mogu sam, ako ne probudim u sebi potrebu za Bogom i njegovom blizinom neće doći do susreta; i dalje ću sve uredno odrađivat. Možda trenutno i budem smireniji, ali na duge staze neće se u meni događati promjena nužna za rast u vjeri.
Evanđeoski odlomak nam svjedoči kako postoje srca koja je teško taknuti! Koje ni jedno oduševljeno svjedočanstvo ispunjeno Duhom Svetim ne može otvoriti; uzalud je pokušavati izvana otvoriti vrata koja su iznutra zabravljena, zaključana. Istina nisu ni drugi učenici na dan uskrsnuća bili neki vjernici; i oni su bili u „mraku vjere“ i oni su trčali na grob provjeriti i njih je mučila sumnja; sapinjao ih je strah zato su se zaključali. Prve Isusove riječi prestrašenim učenicima su pravi lijek – melem na ranu: Mir vama! Mir vašim srcima. Ponudio im je svoj mir, mir koji preobražava ne zato što su ga zaradili i zaslužili već jer ih je ljubio. To je Bog ljubavi i milosrđa. Nakon što je počinuo njegov mir na njihovim životima, postali su sposobni činiti velika djela ljubavi.
I nas često pred životom strah čini zaključanima prema Gospodinu – čini nam se nemoguće, poput Tome smo. Želimo biti potpuno sigurni! Njegova sumnja u konačnici nije bila razočaravajuća, već tragajuća i spasonosna. Vrativši se u zajednicu apostola doživio je vjeru koja ga je preobrazila. Sve dok je bio odvojen od zajednice apostola, dok je živio u svom privatnom aranžmanu, sumnje su ga izjedale, a uskrsnuće se činilo kao nestvarna tlapnja. Gospodin moj i Bog moj.
Ne smijemo zaboraviti Gospodinovih riječi: „Blaženi koji ne vidješe a vjeruju!“ Jesmo li i sami zahvaćeni ovim blaženstvom? Uskrsli pozna naše želje, zna potrebe našeg srca, zna za naše iskreno traženje i On će odgovoriti na njih. Na nama je da mu otključamo vrata svoga srca i života, kako bi nas obasjao njegov mir. Ne bojmo se na putu vjere tolikih propitivanja i sumnji koje nam se javljaju, već snagom pameti i srca molimo snagu Duha Svetoga da mirom Uskrsloga dotakne našu životnu stvarnost. Ne bojmo se! U evanđelju stoji zapisano svjedočanstvo upućeno nama: Isus Krist je Sin Božji koji nam daruje život u svome Imenu! Ako to vjerujemo i u toj vjeri živimo; doista ćemo vjerujući imati život u imenu Kristovu i činiti djela veća nego je on činio!
Don Damir Bistrić
