Kada se molimo Bog uvijek čuje više od onoga što mu kažemo, jer on sluša naše srce, sluša ono najdublje u nama što se ponekad bojimo izustiti, sluša onaj najranjiviji dio nas kojega se bojimo pokazati, sluša ono najdublje u nama čega najčešće nismo ni svjesni.
Kada se molimo Bog nam daje više i bolje nego što tražimo jer zna da su naše želje ponekad poput želja male djece koja jako brzo prerastu ono što od roditelja traže pa nakon nekog vremena to odbacuju
Kada se molimo Bog nas uvijek uči ono što trebamo znati, koliko god to ponekad bilo bolno i teško prihvatiti, ne ono što godi našim ušima. Otvara nam oči za stvarnost koju nismo vidjeli i koja nam je često bila skrivena zbog naših slabih pogleda ili grijeha koji su nam priječili pravi pogled. Kada se molimo Bog budi u nama one snage koje smo često mislili da nam nedostaju, kojih ponekad nismo ni bili svjesni jer smo uvijek bili usmjereni na stvari koje nam nedostaju.
Kada se molimo Bog nas uzima onakve kakvi jesmo i pretvara nas u onake kakvi želimo biti. On ne postavlja uvijete govoreći nam „budi to i to“ i „dobit ćeš to i to“. On nas prihvaća bezuvijetno ali želi našu korijeniti promjenu radi nas samih, a ne radi nečega izvan nas. Kada se molimo Bog ne gleda na naše riječi i fraze, on gleda na našu vjeru, gleda na našu otvorenost prema njemu ali istovremeno i našu otvorenost prema našim bližnjima.
Kada se molimo Bog se zbližava sa našim srcem, miče iz njega sve ono hladno i negativno a daje nam novo srce, srce poput svoga srca. Kada se molimo postajemo više ljudi i više međusobno braća i sestre. Ukoliko se ta promjena ne vidi na nama nešto u našoj molitivi nije bilo molitva, nešto je u njoj daleko od naše iskrenosti i prave biti. Tek kada srcem počnemo moliti počinjemo razumijeti Boga i otkrivati njegovu prisutnost u svom životu.
