Neprestano smo na nekom putu i hodočašćima u potrazi za Bogom.
Od jednog do drugog svetišta. S jednog na drugi seminar. A onda shvatiš da te Bog čeka u tišini tvoga vlastitog srca, bez neke pompe i čudesa, bez nekih velikih znakova. Tiho i nenameteljivo čeka da pustiš sve što okupira tvoju pažnju i zatvoriš se na trenutak u sebe da razgovaraš s njim, da čuješ što ti ima reći, da pogledaš kakav plan ima za tebe i gdje te u budućnosti vidi.
Ne treba ići daleko da bi se pronašlo Boga. Ne treba ga onoliko čekati koliko čekaš neke druge osobe da te prime i saslušaju. Ne trebaš biti glasan da te primjeti. Jer i da ništa ne kažeš i ne učiniš, on već čuje ono što je u tebi. On otkriva tragove svih tvojih žuljeva i rana, i želi ti ih zacijeliti. Ali moraš jednom zatvoriti vrata za svijetom, za svim onim blještavim svjetlima koji ti pokazuju lažni sjaj i ostavljaju samo lažne nade.
Ne treba ići daleko da bi se pronašlo Boga. Treba se samo vraćati, vraćati na one temelje krštenja, onu djetinju i iskrenu vjeru i čisto srce kojim se nekoć gledalo svijet. Ali prije toga treba proći sva ona raskrižja i prijelomnice, sve one teške odluke i znati podrezati sebe i svoj ego, i treba sebe učiniti svijećom koja izgara da bi drugima svjelost dala. I kada se prođu svi križni putevi, ostat će samo njegov put, put koji vodi ka pobjedi života.
Ne moramo ići daleko. Božja blizina je toliko snažna u našem srcu da kada se odvojimo od svijeta ostaje nam nesmetan pogled na nju. Ostaju nam duboki osjećaji voljenosti od onoga koji nas je volio prije nego mi sami sebe, ostaju nam nade u naš zajednički bolji i pravedniji svijet u kojem se prepoznajemo kao njegova djeca, a međusobno braća i sestre. Ne treba ići daleko da bi se pronašlo Boga. Tu je u tišini srcu.
