Ponos udalji ljude mnogo više nego svi kilometri svijeta.
Životno iskustvo bezbroj puta pokazalo nam je da je ponos ona najveća barijera koju je najteže nadići i ukloniti. Zašto nekada ljudi lakše pređu preko najviših planina, najdubljih provalija, najzapuštenijih predjela i pustinja, ali prijeći preko svoga ponosa im je najteže. Bilo da se radi o jednoj neprimjerenoj riječi, nedostatku pažnje, neizrečenoj pohvali, mnogi bi zbog toga bili spremni učiniti doslovno sve.
Ponos je ono što je napravilo više štete na ovoj zemlji nego svi uragani, potresi, poplave i erupcije zajedno, jer se nakon njega stvari više nikada nisu mogle vratiti na početak. Ponos je znak kad čovjek svoju slobodu precijeni i zloupotrijebi, i umjesto da od nje živi od nje počinje umirati. Mjesto gdje ponos prođe – sreća, radost i ljepota života više nikada ne mogu proći jer je most do drugoga potpuno uništen.
Ponos je prije svega znak da ne poštujemo dovoljno sebe, i da se ego toliko napuhao da će razoriti sve ono u što smo ulagali, za što smo se žrtvovali i što smo godinama gradili. Pustiti tu silu bez kontrole jednako je puštanju divlje zvijeri iz kaveza. Ponos je ono što isiše svu energiju iz nas, ogoli nas do kože i pokaže koliko možemo postati jadna bića kada se usmjerimo samo na jednu fiktivnu točku koja se zove naš ego.
Potrebno je zato znati skresati taj svoj ponos, prije nego što on skreše nas. Kada svladamo taj svoj lažni obrambeni mehanizam, to postaje prvi predznak da počinjemo voljeti sebe, jer ne može se pokrenuti ljubav prema drugima bez ljubavi prema sebi. Kada smanjimo svoj ponos osjetit ćemo toliko ljepote u našim međuljudskim odnosima da ćemo se zapitati zašto smo toliko moći tome pridavali u svome životu i dopustili da nam pokvari život.