Ponekad mislimo da nas Bog gleda iz nekog drugog svijeta, poziva iz nekog dalekog hodočasničkog mjesta, zove s najviših vrhunaca svijeta, a zapravo se smjestio u dno našega bića.
Stoji tu i čeka da izađemo iz buke svoga svakodnevnoga života, da dođemo k sebi od svih zabluda suvremenog svijeta u koje smo povjerovali, da otvorimo svoje srce koje je već bezbroj puta bilo ranjeno i povrijeđeno te da mu damo sve ono što nas tišti i progoni.
Gleda nas Bog izunutra, gleda i čeka da posložimo svoje prioritete da odvagnemo koje ćemo ciljeve ostvariti, a od kojih ćemo odustati, čeka nas da pozavšavamo sve poslove svoje i dođemo u Njegov mir da shvatimo da nema neke daljine iza koje se on krije, već da se nalazi u onoj našoj najdubljoj blizini, blizini u kojoj se moramo susresti i sa samim sobom, a to često ne želimo jer se plašimo što ćemo sve u toj blizini neželjeno otkriti.
Gleda nas Bog iz najdubljeg dijela nas samih i pita nas kamo smo se i danas zaputili, gdje mislimo tražiti svoj smisao, kakvim se ljudima želimo okružiti i što od njih očekujemo. Puno nam tih pitanja Bog postavlja iz najdubljeg dijela nas samih, a mi samo preko njih prolazimo i vraćamo se u svijet u kojem nismo posve zadovoljni bez da smo stali i popričali s njime, osjetili njegovu brigu za nas i stvari posložili drugačije.
Kada sve jednom prođe shvatit ćemo da je uvijek bio uz nas, i onda kada se činio toliko daleko i onda kada smo osjećali njegovu prisutnost. Shvatit ćemo to po snazi koju smo svakoga dana dobijali i milosti da možemo dati nešto od sebe i učiniti ovaj svijet boljim. Uđimo zato što prije u taj svoj unutarnji svijet i započnimo u glasu svoje savjesti dijalog s Njime, vidjet ćemo kolika će čuda dovesti u naš život kada shvatimo koliko s njime taj život može biti lijep.
