Ova prispodoba o sijaču koliko god nam bila poznata danas ostavlja mnoštvo otvorenih pitanja. Među najvažnijim pitanjem jest koliko je današnje doba plodno tlo za navještanje Božjih istina. Pada li Božja riječ na ono tlo koje je može primiti?
Ponajprije teško se uživjeti u današnju prispodobu jer danas gotovo i nemamo mogućnost vidjeti kako se sije pšenica. Dapače u neka prošla vremena nije svatko umio biti dobar sijač pa su se između sebe ratari prepoznavali dobre sijače i jedni drugima pomagali kako bi ono što je posijano uzraslo i donijelo ploda. Danas to rješavaju tehnološka postignuća. Strojevi koji su postali dobri sijači no možda loše kvalitete istretiranog i modificiranog sjemena.
Za razliku od čovjeka Bog uvijek ima prvu kvalitetu. Svaki od nas u životu kalkulira kako bi prošao jeftinije jer obično se prva kvaliteta plaća najvišom cijenom. I kada vjernik bira ono što je manje kvalitetno onda se nekvaliteta odrazi i na njegovom životu. No ironija je to što Bog dariva i ne traži naknade za svoje darove a čovjek zatiskuje uši i ne pruža ruke da bi ga Bog obdario.
On koji je izvor svake čovjekoljubivosti danas pred nas stavlja upute. Čak što više malo nas uvlači u dvije razine. Prva je sagledati svijet oko sebe. Pa i nas same i otvoriti svoje srce Njegovoj riječi kako bi mogla djelovati i u dobru oblikovati naš život.
„Iziđe sijač sijati i dok je sijao, nešto zrnja pade uz put, dođoše ptice i pozobaše ga.“ Ovo vrijeme koje nas obilježava uvjetovalo nas je upravo ovako da Božju riječ poslušamo tu i tamo nešto čujemo ali naše misli odlutaju i odlete u nekom drugom pravcu. Slično gotovo kao i naše prisustvo na svetoj misi. Obično ovakve informacije koje smo samo načuli pobrkamo pa onda se igramo pobrkanih telefona. Preskačemo biti poučeni ali sipamo vlastitu neupućenu mudrost koju prodajemo pod vlastitom istinom.
„Nešto opet pade na kameniti tlo, gdje nemaše dosta zemlje, i odmah izniknu jer nemaše duboke zemlje. A kad sunce ogranu, izgorje i jer nemaše korjena, osuši se.“ Naše oduševljenje je uvijek veliko. Za određene stvarnosti se lako oduševljavamo ali nas naš karakter koji je kameniti odnese u neke druge skrajnosti. Nabijeni smo raznim površnim znanjima instatnt znanošću i kad Bog progovori odbija se njegov nauk koji izlazi iz ljubavi prema čovjeku. Koliko god se odbija u nama postoji ono da smo svijesni da je ono što Bog govori istina no okorjelost ponosa spali onu istinu i vratimo se na život koji nas onda izjeda.
„Nešto opet pade u trnje, trnje uzraste i uguši ga.“ Teško je biti vjernik u neprijateljskom okruženju svoje obitelji, svojih prijatelja. Možda teže nego li biti u multireligioznom društvu. Božja riječ snažno djeluje u onima koji su otvorena srca. I kada se želi vršiti volju Božju sve se nastoji zatrti i osporiti da se marginalizira ili još jače da se ponizi onoga koji je uzvjerovao. Dobrotu čovječanstvo ne podnosi. A osobito dobrotu onih koji žele vjerovati. Ne dopušta se vlastiti izbor svjedočiti vjeru u Isusa Krista. Dakle i mi vjernici ukoliko izrugujemo druge u ispovijedanju vjere postajemo okrutno trnje koje radi sablazan, guši vjeru onih koji su tek uzvjerovali.
„Nešto napokon pade na dobru zemlju i davaše plod.“ Bogu nije do masovnosti onih koji ispovijedaju vjeru. Njemu nisu potrebne mase niti manifestacije masa. On koji ima prvu kvalitetu traži kvalitetu. Samo s kvalitetnima se može računati. Samo preko onih koji su se potpuno usidrili u Bogu može se preoblikovati lice zemlje. Ne može se sjediti na dvije stolice. Ne može se biti vjeran u ovom, a u onom ne. Nema polovične vjere.
Stoga danas neka naše življenje u Kristu bude jedini izbor. U vjeri birajte najbolje. Pustite one koji radi svoje frustracije predstavljaju vlastite metode kao najbolji put do Boga. Rješavajmo se svega što nas odvlači od Krista i birajte samo kvalitetu, a to je on Bog naš Isus Krist, izvor radosti i mira, naš učitelj i Bog.
Don Damir Bistrić
