„I ništa im nije zborio bez prispodoba.“ Evanđeoski izvještaj današnjeg evanđelja naslanja se na prošlonedjeljni odlomak o sijaču i sjemenu. Isus nema potrebu polemizirati, niti išta dokazivati. On koristi metodu koja je ljudima bliska i razumljiva.
On ukazuje na situaciju kako bi svatko prepoznao ono ključno, a to je da se doista treba zauzeti za ostvarenje Kraljevstva Božjega. Jer vjerniku sve je upućeno prema tome. Naši životi uljuljali su se u ovozemno, a ono što je važno i sveto ostalo je postrani. Kada se govori o kraljevstvu Božjemu onda je to u našim glavama, negdje tamo u vječnosti i gledano iskreno mnogi se upitaju s onom sumnjom kad završi ovaj naš ovozemni život sa pitanjem onako tiho: Tko zna ima li poslije smrti tamo išta?
Zbog ovakvog stava sve je ovo naše vrijeme koje nam je darovano zapravo ostalo na toj našoj neostvarenosti. Jer naša je briga i zadaća ostvariti kraljevstvo Božje i u tom istom kraljevstvu živjeti ovdje i sada. Kad se predamo Božjoj volji onda je sve što susrećemo u životu bilo radost, boli, patnja izgrađujući materijal s kojim izgrađujemo ono što je za nas toliko bitno, a to je Kraljevstvo Božje. Isusovom otkupiteljskom žrtvom otvoren nam je put ostvarenja Njegova kraljevstva. Samo kad stavimo to na osobnu razinu tada možemo se posvetiti i ostvariti ono što nam je povjereno.
Svatko od nas izgrađuje to kraljevstvo, a ne netko drugi umjesto nas. Slična nam je situacija i u svim porama društva jer uvijek mislimo kako se netko drugi treba i mora zauzeti za naša pitanja. Kad se stane u nekakvom društvu onda svatko u svojoj ranjivosti izražava svoje stanje. U toj ranjivosti mnoštvo je toga u nas zasijanao što je destruktivno i kada se čovjek zapita onda sve je ustajalo s našim stavovima u kojem želimo pojasniti ono što je dobro i neophodno. To je i današnja intencija Krista. Ne da bismo se osjećali loše zato što smo takvi kakvi jesmo, već ako smo spoznali, onda nema potrebe živjeti život koji smo živjeli prije.
Od prošlosti se ne živi. Svaka teška istina za drugu stranu je napad jer kad je netko uništavatelj kako će priznati svoje zlo. Sotona je stvaran i on je izvor svake naše životne nesreće. Upravo jer se o njemu prestalo govoriti, kao da su vjernici pa i sam kler zapostavili ono što je važno, osloboditi se zla kako bi živjeli slobodu djece Božje.
Svakim danom se susrećemo sa zlom. Neki će koristeći svoje zle floskule života po izmišljenim okrnjenim principima stavljati sebe na pijadestal i ponižavati neistomišljenike. Jer i sami znamo da zlo nikada ne može priznati da je zlo. Kako što ni alkoholičar nikada ne može priznati da ima problem sa alkoholom. Zbog ovih stvarnosti zlo nastavlja živjeti kod onih koji su pod utjecajem zloga. Da li se trebamo zabrinjavati za njih? Ne, za sebe da. Uistinu svatko od nas koji je napastovan od sotone mora trpjeti, no rekao je sveti Ivan Marija Vianey „Sve dok vas napada znate da niste njegovi jer ako vas ne napada već ste njegovi.“
Valja se izboriti protiv svih vrsta i zamka zloga. Ne nasjedajte! Taj isti zna se prikazivati. On je prikaza kao anđeo ili citira Božju riječ. Sjetite se evanđelja ili pak se prikazuje kao Gospa kao sv. padru Piu. No, ne bojte se. Izgrađujmo kraljevsvo Božje i neka nas Krist poučava, upravlja i blagoslivlja.
Blaženi Alojzije Stepinac svako jutro molio je mali egzorcizam koji svatko može od nas moliti. Učinimo to za sebe. Ispunimo svoj dan blagoslovom i zaštitom od Gospodina. Molimo krunicu! Sv. padre Pio rekao je da je krunica bičevi koji bičuju sotonu. Svaki sluga zla završi u svojem zlu. Svaki zavodnik i bezakonik završava tamo gdje mu je mjesto u ognju paklenom. Ne ostvaruje se to tek u vječnosti, budite mudri i gledajte i vidjeti će te da svatko koji šuruje, koketira, živi i čini zlo završi u vlastitom zlu. Ostvarujte svoje poslanje, budite širitelji dobra i radosti i zasjajte poput sunca u Kraljevstvu Oca svojega.
Don Damir Bistrić
