Gledajući svoju baku kako moli krunicu sjedeći na klupi uz obalu mora unuka joj se približi i priupita je:
– Bako, kako mogu znati da stvarno ima Boga?
Baka je uze za ruku, približi moru, doda joj kamen u ruku i reče:
– Hajde srce, baci ovaj kamen u more?
Djevojčica uzme kamen i baci ga, a onda upita baku.
– Zašto sam ovo učinila?
– Vidiš li sada kamen koji si bacila?
– Ne vidim, bako!
– Onda taj kamen ne postoji, kada ga ne vidiš. – nasmije se baka.
– Postoji, znam da je pao po ovim krugovima koji se sada oko njega šire površinom mora.
– Tako je i Bogom.
– Kako? Ne razumijem! – djevojčica zbunjeno pogleda baku.
– Vidiš srce, Bog je bacio svoju klicu u naš život, u naše srce, i tu ostao. Ne vidimo ga, ali po onim krugovima čežnje za njim, koji se neprestano šire našim srcem znamo da ga ima.
