Božja riječ svakodnevno hrani čovjeka. Ona je izvor koji natapa suhu dušu koja je pod raznim nedaćama života postala besplodna, gotovo poganska.
Svako nedjeljno evanđelje postaje životni izazov. Nova mogućnost u kojem sebe prepoznajemo kao one koji su živi sudionici koji se susreću sa Isusom Kristom. Zato je svaka situacija u evanđelju ona koja postaje aktualna za naš život.
U prvi mah današnji evanđeoski odlomak djeluje zbunjujuće. Stavlja nam pred oči sliku Isusa koji prolazi pokraj žene Kanaanke ne obazirući se na njezin vapaj. Doista Isusova šutnja prema ženi nije besplodna. Iako je reakcija učenika prema ženi kao samilosna, oni je se žele riješiti jer im dosađuje svojom vikom. Tako između Isusove šutnje i ljudske ojađenosti ostaje lik koji je zapravo toliko važan. Jer Isus se ne želi riješiti Kanaanke. Ona je tu da se opet proslavi Boža milost i njegovo veliko milosrđe.
Danas smo u sličnim situacijama. Postoje oni koji se žele riješti onih koji su u potrebama i koji pate kao što su to činili i apostoli, iako su oni za ljude u potrebi važni, a oni ih odbijaju. Takvi elitistički duhovnjaci su u ljudskim očima kao veliki i produhovljeni ali ih je izjelo njihovo licemjerno baratanje s Bogom. Da je Bog takav kakvim ga predstavljaju raj bi bio prazan i nitko ne bi mogao ući u njega do li onih koji su samo po njihovim mjerilima i po njihovim standardima dopadljivosti.
Uistinu poganstvo se zavuklo na mala vrata u kršćanstvo. Nazivam se kršćaninom ali zovem kojekakve vračare i na taj način otvaram put svoga života da skrene prema onoj najvećoj patnji otuđenosti od Boga. Jer Bog ne prebiva ondje gdje nema povjerenja. Stoga nam je danas toliko potrebito ponajprije se rješavati svakog poganskog elementa koji nas je udaljio od Boga. Razlikovati svakog vuka koji se odejnuo u tanani lan i vunu.
Najvažnija dimenzija koja je nama danas bitna za primjetiti u evanđelju jest ono što nama je okosnica a to je susret. Susresti se s Kristom. Ma, ako treba taj susret neka bude i naporan. Valja dosađivati našem Gospodinu. Samo upornošću i zauzetošću valja i samom sebi dodjati u spoznanju potrebe susreta s Kristom. Takva naša onda zauzetost pokazuje stalnost. „Ali ona priđe, pokloni mu se ničice i kaže: »Gospodine, pomozi mi!« „ Ovo ona znakovita rečenica koja je poticaj i nit vodilja našega života.
Danas priđi Gospodinu došuljaj se u njegovu prisutnost. Susretni se s njim. Danas se pokloni ničice. Odreci se svaga što se uvuklo u tvoj život kao dio poganstva. Priznaj Njega svojim Bogom jedinim koji ima snagu sve obnoviti. Iznova sagradi i vrati ono dostojanstvo koje si izgubio i na taj način osokoli se za onaj važan vapaj, dapače krik: Gospodine pomozi mi!
Susret s Kristom ostaje tako upečatljiv jer njemu dolazimo kada smo iscrpili sve ostalo. I kad nam ništa više ne ostaje kad nas svi razočaraju, kad nam svi okrenu leđa, kad nas stigmatiziraju on ostaje trajno prisustan. Susret je to koji treba izgrađivati. Nikako ga ne stavljati na rubne dijelove. Kad nastane neprilika nikome već njemu prvome se obratimo. Ta tko nas može bolje razumijeti nego onaj koji nas je poslao na ovu zemlju da ga svojim životom proslavimo. I neka se ponosno slavno čuje za svaki dio našega života “ Velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš.“
Don Damir Bistrić