„Bogu Božje“ kaže Isus u Evanđelju. A znamo li što to znači?
Što to Bogu trebamo dati? Ne trebaju njemu novci iz našega novčanika, naše kuće i automobili, nekretnine i pokretnine. Bogu treba naše srce, srce koje je otvoreno za druge. Srce koje osjeća patnju drugoga bića te prilazi i pokušava utješiti. Bogu treba naš čist pogled kojim gledamo drugoga, ne pogled suca, trgovca ili kritičara nego onoga koji razumije tuđe slabosti i suosjeća s njima.
Bogu ne treba naše poznavanje različitih znanosti, izvanredne fizičke, mentalne i emocionalne sposobnosti, on će s ovim što imamo napraviti najbolje od nas. On ne traži od nas obećanja koja ćemo samo davati lijepi riječima a onda nakon nekoga vremena poricati što smo obećali. Bogu ne trebaju tone molitava koje su su verbalno dovedene do savršenstva a zapravo se iza njih ne nalazi ništa konkretno iz našeg života.
Bogu treba naša šutnja u kojoj ćemo razmisliti o sebi i o svom životu, šutnja u kojoj ćemo tražiti pravi put a ne samo pratiti druge koji su se možda izgubili. Bogu ne trebaju naši izgovori zašto nešto ne možemo napraviti, naša samosažaljenja u kojima uvijek sebe vidimo kao žrtvu, naš bijeg od suočavanja sa odgovornošću i naša opravdanja zašto smo pogriješili ili zašto nešto nismo učinili kako smo mogli.
Bog čeka da zakucamo na njegova vrata i da shvatimo da život kakav on traži od nas nije uvijek lagan ali je uvijek vrijedan. Bog čeka da pokažemo koliko nam je stalo, a postoji samo jedan način kojim to kazujemo, a taj je koliko stvari radimo iz ljubavi, koliko svakoga dana pokazujemo ljubavi prema svojim bližnjima i njemu. A onda kada mu damo svoje srce slijedi njegovo izlijevanje blagoslova na nas, njegov dar, a on nam daje cijeloga sebe.