Stavljamo li Boga u svoje male kalupe ili živimo život tako da se smještamo u njegov?
Kada pogledamo na beskrajnu veličinu svemira, čudesan svijet mikrokozmosa, bogatstvo različitosti brojnih kultura na zemlji ne možemo a ne započeti se diviti koliko je tek beskrajna veličina Božja. Nije li onda zbilja čudno kada neki ljudi Boga stave u svoje male nacionalne kalupe, ograničena uvjerenja koja su im usadili oni koji nisu dobro razumijeli Boga i govore o Bogu koji je proizvod njihovog uma.
Ako tajna svijeta oko nas daleko nadilazi našu spoznaju, koliko tek tajna beskrajnog i svemogućeg Boga nadilazi sve ono što možemo zamisliti i predočiti. Jedino što u toj spoznaji možemo učiniti jest baciti se na koljena i pokloniti se beskrajnoj Božjoj veličini. I to ne samo jednom, već svakoga dana i svakoga trenutka našega života trebamo prizati svoju malenost pred Bogom i predati mu sve ovo što jesmo i što imamo.
Samo u predanju počinjemo otkrivati njegovu veličinu, samo u priznanju vlastite slabosti počinjemo otkrivati njegovu snagu, samo kada nam prestane biti važno kakvi smo u očima drugih počinjemo shvaćati da je jedino važno kakvi smo u njegovim očima. Znak da mu se približavamo jest odluka da prestajemo biti opsjednuti onim svojim tisućama želja i željica, te da se počinjemo pitati ispunja li njegova volja u našem životu.
U svakodnevnoj patnji učimo se živjeti, približavamo se jedni drugima i bolje razumijemo što je on za nas prošao. To je i put našeg osobnog rasta koji nas jača u vjeri i oblikuje nam nadu. Što se više približavamo drugima više otkrivamo tajnu ljubavi koja nas povezuje a koja nije ništa drugo nego on sam. Tek tada shvaćamo da su sva naša viđenja i razumijevanja svijeta i života samo kap u moru spoznaje što je tek Bog i kolika je njegova stvarna veličina.