Tko može nabrojiti sve osobne susrete koje smo do sada imali s roditeljima, rodbinom, prijateljima, školskim kolegama i kolegicama, djecom, znancima, suradnicima. Neki od tih susreta bili su dublji, neki površniji, neki korisniji, drugi manje korisni. Neki su nas obogaćivali i neki možda i osiromašili. U životu dogode se toliko važni susreti koji izmjene čovjekov život i njegovu osobu. Susret koji onda odredi čitav životni hod.
Tako i mi danas na posljednju nedjelju došašća ispred sebe imamo važan povijesni susret koji određuje povijest čovječanstva. Marija je bila sasvim obična žena svog vremena. Nije se isticala s ničim što bi je stavljalo u fokus zbivanja. O njoj se nije pričalo. Možda pokoja zavist susjeda. Ništa posebno gledano izvanjski nije bilo na njoj interesantno. No posjedovala je nešto što je doista neobično. Imala je veliku otvorenost prema svojoj budućnosti i unutar te budućnosti vjerovala je da je Bog onaj koji će nju voditi.
Računati s Bogom, otvara radost života koji u hodu prema budućnosti rađa sigurnošću. Pošten život nalazi milost u Bogu i Bog nalazi svoje mjesto u poniznoj i priprostoj duši. Nama ljudima koji smo u današnje vrijeme opterećeni sindromom poznatosti nekako nam nije susretljivo ono što se dogodilo u povijesti spasenja. Cijeli naš život vrti se oko veza i vezica. Koristimo razne prigode kako bi smo ukazivali na svoj društeni status. Svakako koristimo se svojim poznanstvima kako bi se uzdigli iznad prosječnih i uobičajnih ljudi. Poznanstva su nam samo kako bi smo se pohvalili na društvenim događanjima. Biti poznat je postala potreba. Važno je postalo biti primjećen. Doživjeti svoju ekstazu petominutnog pojavljivanja na televiziji.
Kako je Bog onda mogao izabrati jedan tako važan događaj a da nije svima bio primjetan. Samo je Bogu moguće pokazati što je to život. Svjetla reflektora njemu nisu potrebna. On ne pati od specijalnih efekata. S onima koji se s njim druže oni ne izazivaju „vau“ efekt. Božji interevent se događa nenametljivo i u tajnosti. Na osobnoj razini. Samo osoban susret s njim donosi plodove koji se mogu ostvariti. Osobnost i tajnovitost trenutka lišavaju čovjeka oholosti i svake prisile. To je tako osoban trenutak u kojem se pokreće univerzum. Svaki izvanredni dar koji je ogroman može se primiti samo kao plod uzvišene milost posvećivanja.
Bog danas dolazi u našu svakodnevnicu, možda za nas banalnu i dosadnu, pristupa istom ljubavlju i obraća se našoj osobnosti. Spasenje ne dolazi kroz ljudska mjerila veličine i važnosti nego se pokazuje snagom poniznosti i samozatajnosti. Tek tada ovaj događaj koji slijedimo u današnjem evanđelju postaje smislen. Kršćanstvo nije nešto statično i jednom zauvijek završeno, već je neprestana preobrazba svakodnevice. Tako i na nama je stavljena odgovornost da svoju svakodnevnicu obogaćujemo izvornim milosnim zahvatima Boga u naše živote. On ne želi i ne može ništa u našem životu ostvariti bez nas, bez naše suradnje. On ništa lažno ne obećava. On ozbiljno shvaća našu slobodu. To je naš Bog na kojega se obrušavamo preveć puta jer mislimo kako nam je on dao ono što smo sami svojim postupcima zaslužili. To je ta odgovornost u slobodi koja nam je predana kao najveći dar. Slobodni smo s Bogom živjeti ili ne živjeti.
Priprava za radost događaja rođenja Božjega želi nas protresti koliko smo spremni osnažiti se u vjeri i učvrstiti u suradnji s njim. Božić ne čine ni drvce, ni nakiti, ni kolači, ni uređen stan ili kuća, ni svečani ručak, ni blagoslov kuća. Pripremanje na ovo slavlje trebalo bi se očitovati u nastojanju upijanja Božje riječi u vlastiti život. Tek onda priprema na Božić ne prestaje na Badnjak navečer nego traje cijeli život. Božić ne traje jedan ili dva dana nego čitav život. Takvo slavlje ne prestaje kad se pogase svjetiljke na boru i pojedu božićni kolači. Siđimo stoga danas u dubinu svoje duše, da se najprije sretnemo sa sobom i napravimo mjesta Bogu, koji nas i ovog Božića pohađa. Ne dopustimo da prođe još jedan Božić a da ostanemo prazni Boga, da naša radost prestane kad se pogase svijeće i skinu ukrasi s božićnog drvca. Otvorimo se Bogu i prepustimo da preko nas nastavi i dalje pohađati svijet svojom ljubavlju.
Don Damir Bistrić