Jednom je neki šestogodišnji dječak došao sa svojim ocem na nedjeljnu misu i gledajući kako svećenik krsti dijete tiho zapitao svoga oca:
– Tata, što se ovdje događa?
– Sine, svećenik sada krsti ono malo dijete.
– Krsti? Što to znači krstiti?
– Svi smo se mi krstili. Objasnit ću ti kada misa završi – reče otac.
Nakon izlaska iz crkve otac je svome sinu pokušao objasniti onako kako su njega učili na vjeronauku govoreći mu da na krštenju postajemo djeca Božja i članovi Crkve, ali dječak je tada samo čudno pogledao oca priupitavši ga:
– Tata, zar mi od rođenja nismo djeca Božja?
– Da, jesmo sine, ali… – otac više nije znao kako će to svome djetetu objasniti i rekao da će mu razjasniti kada se pruži prva prilika. Idućega dana odvede otac svoga sina na obližnji stadion te spustivši se na atletsku stazu kaže mu:
– Hajdemo se utrkivati tako što ćemo napraviti dva kruga oko nogometnog igrališta, pa ćemo vidjeti tko će pobijediti!
– Može! – radosno pristane sin.
Na dati znak započeli su utrku ali otac nije žurio već je išao paralelno sa svojim sinom. Kada su napravili jedan krug otac zaustavi sina i kaže:
– Zaustavi se sine!
– Zašto tata?
– Vidiš sine, jedna etapa našega puta je iza nas, a ova druga je pred nama. Krštenje je poput ovog prijelaza, ulazak u završni krug prema našem cilju, ono pokazuje da nam je do cilja stalo jer od njega nismo odustali koliko god nam bilo teško, ono je istovremeno znak da ćemo od sada dati sve snage da što prije dođemo do cilja, a u isto vrijeme ono je svakome od nas podsjetnik da ne pobjeđuje samo onaj tko prvi dolazi do cilja, već svaki koji je do njega došao postaje pobjednik.
– Znaš li sine što nas cijelim ovim putem pokreće i privlači naprijed? – priupitao je otac sina kada su započeli drugi krug uloživši sada svu snagu.
– Znam oče, to je cilj pred nama!
– A znaš li koji je naš cilj?
– Znam oče, to je Bog!
