U evanđelju za Božić smo čuli da su pastiri bili prvi koji su Spasitelja prepoznali i prihvatili, jer su anđeli pokazali put otkupitelju svijeta. Nadalje Evanđelje piše o mudracima kojima je zvijezda pokazala put spasitelju svijeta.
Današnje evanđelje nam govori o prvim učenicima koji su prepoznali u Isusu Mesiju. Ivan Krstitelj im ga je pokazao. Mi smo razmišljali tko je nama sve sudjelovao u vjeri i prepoznavanju Obećanoga. Apostoli su na upit Isusov – Koga tražite – odgovorili: – Gdje stanuješ? U tom pitanju je bilo više od obične znatiželje za Isusovo stanovanje. Htjeli su doznati više o Isusu. Htjeli su doznati ono što nosi njegov život.
Isus je odgovorio obojici: Dođite i vidite! Isus nije imao stana. „I lisica imaju svoje špilje, a ptice svoja gnijezda, ali Sin čovječji nema gdje bi naslonio svoju glavu.“ Isus nije imao ništa nepokretnoga na ovom svijetu, ni stana, ni trajnoga posjeda, ni nikakve trajne sigurnosti. Bio je stalni podstanar. On im je pokazao da se njegovo udomljenje nalazi u ljubavi nebeskog Oca, odakle je crpio snagu, smisao i radost za svoj život.
Susret s Isusom mora da je bio fascinirajući za učenike, jer nisu mogli šutjeti o tome što su vidjeli i čuli. Svoje oduševljenje su morali s nekim podijeliti. Andrija je svom bratu Šimunu rekao: „Našli smo Mesiju, dođi i vidi.“ Moraš ga upoznati. Koliko je veliko naše oduševljenje za Isusa Krista? Koliko je velika naša radost zbog druženja s Bogom? Tako velika da bi je morali dalje davati? Ili je tako mala da ne možemo nikoga oduševiti i uvjeravati? Može li naša vjera druge povući ili je ona bezlična, bezbojna i mlaka?
Ovaj poziv i mi doživljujemo na Svetoj misi. Slijedili smo taj poziv i evo nas u crkvi gdje Isus stanuje. Susret s ljudima je prilika da ih bolje upoznamo. Ljudi uređuju crkvu kao kuću Isusovu kako njemu pripada. U kući svojoj i Isusovoj čovjek se osjeća slobodno i ugodno. Tabernakul od zlata pokazuje da je Isus vrijedan. Isus je govorio učenicima o nebeskom Ocu koji ga je poslao na svijet sa zadatkom. Učenici su sa zanimanjem slušali. Sv. Benedikt je učio u svojim pravilima, da ponajprije molitva počinje slušanjem. Zato u crkvi treba cijeniti šutnju. Tako i mi sada šutimo. Možda prepoznamo tu i tamo u svećenikovoj propovijedi malo glasa Božjega. Ili se osjeća jednom rečenicom pogođen.
Sasvim sigurno u čitanjima i u evanđelju slušamo glas Božji. Samuel je tri put čuo u noći glas Božji. Nije znao tko ga zove. Tek kad ga je na treći poziv svećenik Eli uputio da sluša jer je to glas Božji. On bio pripravan slušati riječi koje mu je Bog uputio nakon što mu svećenik savjetovao da odgovori: Govori Gospodine sluga tvoj sluša. Samuel je išao svećeniku i on ga je savjetovao što će učiniti. Mi slušamo glas Božji kada nam on govori u crkvi, ali također i u našoj savjesti. Što želite sada? Vi ste došli slušati glas Božji. Svakome od nas želi Bog govoriti. Svakome po imenu. Važno da mi ovdje njegujemo tišinu jer samo u tišini možemo razabrati tihi glas Božji. Svatko od nas mora glas svećenika Elia Samuelu za sebe prihvatiti i uvijek Bogu reći: “Govori gospodine sluga ili službenica tvoje sluša.” Spreman sam za ono što mi danas želiš reći. Tada smo u razgovoru s Bogom i sigurno ćemo osjetiti što On od nas traži.
Don Luka Vuco
