Svaki dan Bog stoji tu pokraj nas!

Primjetno je kako je vrijeme ono koje nas je pojelo. Svugdje se žurimo. Uvijek smo u nekom poslu. Nikako sve stići na vrijeme.

Razmahani na sve strane stalno bilježmo sve svoje programe koji smo sebi naumili u određenom danu realizirati. Sve je nekako u nedostatku vremena.  Ništa više ne zamjećujemo čak nismo ni svjesni mjesta gdje jesmo. Iza nas ostaju dani koji nisu polučili ništa što bi nas ispunjalo jer smo se zaustavili samo na razini onih idejnih stvarnosti. Takva žurba u našem životu ostavlja traga na poseban način na naš vjerski život.

Vjernik u toj prašumi svega što mora nikako da zahvati ono što je za njegov život bitno i izgrađujuće. Nekako je lakše izmjenjivati informacije koje su aktualne. Umirivamo se površnošću kako bi zaboravili rješavati probleme. Govorimo o siječanjskoj depresiji i njezinim učincima. Uvlačimo se u neke paralelne svjetove koje ostavljuju duhovnu prazninu i sve oko nas nas tjera da se zaustavimo i žalimo. Ovo nam polako pomaže da zađemo u vrijeme u koje nas danas odvodi evanđeoski izvještaj.

Mnogi su u ona vremena bili depresivni i nezadovoljni sa situacijom koja je vladala. Okupacija od rimljana nosi svoj danak. Svaki taj teški period bio je ispunjen depresijom jer je sve bilo pod represijom. Represijom nekih vladara koji su ovladali narodom koji se odmetnuo od Boga. Svako ropstvo i agresija ostavljaju potrebu za novim životom slobode koji omogućuje realizaciju svih planova za vlastiti i cjelokupni društveni život. Nije bilo lako živjeti u Izraelu tih dana. Živjeti pod čizmom neprijatelja koji te iskorištava i iscrpljuje. To je vrijeme duboke podijeljenosti između onih koji žele slobodu i onih koji koriste trenutke za provedbu vlastitih interesa. Kako onda tako i danas. Svako duboko podijeljeno društvo koje prkosi i nema jedinstva ne može pronaći niti dobro riješenje za goruće probleme.

Potraga za mesijom nikad nije naglašenija jer je svima vidljiva potreba za tim darom koji čovjeka čini čovjekom a to je njegova sloboda. No nikako prepoznati mesiju. Nikako ga otkriti tko je on. Pojavkom Isusa iz Nazareta uvijek su se zbunjivali tko je Isus. Ili ga nisu prepoznali jer je njihov susjed ili jer je rođen u ovome ili onome gradu ili regiji koja nam nije omiljena i slavna. I ta sudbina vječno prati Isusa, ali i sve nas ljude. Mesija je ispunjenje budućnosti. Ali upoznavanje Mesije uvijek zahtjeva i odricanje i predanje njegovom poslanju.

Mesija je uvijek osoba koju se slijedi i s njim živi. Ne može se prihvatiti Mesiju a ne prihvaćati njegov put ispunjenja. Jer put ispunjenja je jedina mogućnost kojom ostvarujemo sebe. Reći će mnogi kako je važnije rješavati probleme koji nas muče u našoj materijalnoj potrebi. No svaka kriza materije duboka je kriza duše. Kad nema onog izvrsnog da jedino u zdravoj duši i tijelo može biti zdravo. Stoga je očito da naše vrijeme koje je zaboravilo duh i dušu kad se baziralo samo na tijelo postalo je robom različitih oblika aresije koje duboko uništavaju kvalitetu našega života. Prepušteni takvim oblicima različitih diktatura nije onda moguće pronaći mesiju. I onda tražimo polovična rješenja. Takva rješenja su trenutna. Ona nemaju duži i kvalitetniji učinak. Jer kad se traži polovičnost onda nema niti dobra.

Bog nam je otvorio vrata milosti njegove dobrote da ga upoznamo kao onoga koji ima mogućnost učiniti sve. Nažalost za tim posežemo samo onda i samo onda kad iscrpimo svu svoju tjelesnu snagu i tjelesni oslonac. Kad ništa ne pomaže onda se upućujemo u potragu koja nudi brza rješenja za sve pa tako i praznu i ispaćenu dušu. Kada biste imali mali komad zapuštene zemlje i kada bi ste ga htjeli kultivirati. Učiniti plodnom zemljom onda se treba sve uložiti a ponajviše truda da se iskorijeni svaki oblik korova. Jer ako i trunka korova ostane nikada neće postati plodan za kulture koje želimo uzgajati. To je naša duša povjereni vinograd, voćnjak, cvijetnjak koji nam je darovan da ga riješimo svih korova. Za sada prepun je svih oblika korova i to agresivnih koji se lako raspršuju i teško osiromašuju naš život.

Naše potrage za mesijom postale su besmislene i bezvrijedne. Tako smo lakovjerni tražimo Krist kako sijevne munja. Evo ga amo, eno ga tamo. Očito nikako da otkrijemo onu bitnu činjenicu koja nam je potrebna: “Gdje stanuješ Gospodine?“ Rasti u vjeri ima za svakoga od nas osnovno pitanje jesam li prepoznao Isusa kao onoga koji je moj otkupitelj i spasitelj. Tada neće biti potrebno ići od nemila do nedraga tražeći ga jer ćemo ga prepoznati tamo gdje jest. U mojoj kući, u mojoj crkvi. Svaki dan on stoji tu pokraj nas. Zakucaj na njegova vrata i nauči se onom najvažnijem prebivati u njegovoj blizini. Biti s njim. Naučimo se slušati ga i biti poučljivi njegovoj riječi i tada se može dogoditi milost njegove ljubavi. Milost milosrđa koja spašava, koja ozdravlja, koja tješi jer on je naš Bog, Spasitelj. Naš posvetitelj.

Don Damir Bistrić

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

+ 29 = 33