Sa Pepelnicom započeli smo pokorničko vrijeme korizme kako bismo se pripravili za svetkovinu Uskrsa. Doista ovo je blagoslovljeno vrijeme kad se još više suobličujemo svome Spasitelju.
To je vrijeme kad se vraćamo sebi. Vrijeme novog saveza s Bogom. I kao što je dȗga postala simbol obnove saveza nakon potopa tako je korizma naš stalni podsjetnik onog saveza koji se odigrao u ucjepljenju s Kristom u krštenju. Postati novo stvorenje. Tako bismo mogli nazvati korizmu. Onda nam ona postaje jasnija i tada sebi možemo ucrtati put kojim proslavljamo svoje poslanje na zemlji.
Dobro nam je poznato iz knjige Postanka kako je došlo do potopa. Čovjek se doista kao onda tako i danas otima kontroli. Sve mu postaje relativno. Sve skuplja što je loše. Hrani se negativnošću i u sebi otvara put svim porocima. Danas kad se pojam grijeha izgubio nastala je opća desakralizacija čovještva. Iz te desakraliziranosti čovjek je postao roba koja služi interesima manipulatora. Oni određuju novo bezbožno evanđelje, evanđelje propasti koje nasilno sve uništava. Razuzdanost je postala mjerilo življenja. Sve što nije dobro postalo je poželjno. Ponekad se nakon izgreda nasilja netko sjeti da bi trebao reagirati i upozoravati. Statistike koje nas stavljaju na vrh loših navika mladih alkoholičara nas isčuđavaju. Onda dva tri dana to postaje tema medijskog umovanja, a iza toga nastaje muk. Ništa se nije dogodilo. I tako je u svemu ništa kvalitetno se nije dogodilo.
Ako nema naše spremnosti za novi život koji se suprostavlja već toliko učestalim navikama nema dobre korizme. Korizma je put prema kršćanskoj zrelosti. Kršćanin nije onaj koji povremeno živi kao vjernik. Kršćanin istražuje, promatra i poučava se Kristom. Da, ima mnoštvo onih koji su jaki na riječima izvana ali kad se izgase svijetla živi se suprotno od izgovorenoga. Kršćanska licemjernost je velika. Zbog te iste nema više kršćanske prepoznatljivosti u svijetu. Novo svjetlo koje nam se pruža jest vrijeme obnove. Obnove hrama Duha Svetoga koji se nalazi u nama. Osobno kad sebe pogledamo u dubinu svoje ranjivosti prepoznajemo toliko stvari koje proživljavamo kao teške. Jer sve nam se čini kako ne možemo ništa učiniti da naš život postaje sretniji i bolji.
„Duh nagna Isusa u pustinju.“ Tako veli sveti Marko iz današnjeg odlomka. I nas taj isti Duh danas potiče da se uputimo pustinjom svojeg srca. Stati ispred sebe je potrebno. To nije klasično naše umirivanje savjesti. Nisu nam potrebne analize onog što smo učinili, niti se brinuti o okolnostima koje su nas do njih dovele. Dovoljno je samo stati ispred sebe i priznati svoje grijehe. Grijeh je onaj koji nas je udaljio od Boga. Grijeh je ubojica radosti. Grijeh je uništavatelj dobrote. Grijeh je smrt osobnosti. Ponukani snagom Duha uputimo se prepoznavati ono što je dobro i to onda zaživiti svojim životom.
Ova korizmena osama, korizmena pustinja tada ustupa mjesto kušnjama. Svi smo mi oni koji apriori odbacujemo one negativne kvalifikacije o sebi o svojemu životu. Opirati se kušnjama i izbjegavati ih značilo bi ne dopustiti sebi postati novo stvorenje po mjeri Isusa Krista. On kao najizvrsniji primjer nama pokazuje kako se odnositi sa svim izazovima i kušnjama ispred sebe. Povlačenje Isusovo u pustinju otvara tri nama poznate kušnje. Kušnju gladi, kušnju časti i kušnju čuda.
Sve ove kušnje prolazimo kroz svoje živote. Bog nam je postao manje važan ili pak nevažan kada je u pitanju naš odabir; Bog ili kruha i igara. Kruh nam je važan i imamo ga ali je iza ove tjelesne sitosti ostaje glad koju nitko ne može nasititi doli Bog jedini. Napunjamo stolove i već sad se pripremamo za uskrsne trpeze samo tko će za njima stajati, hoće li se za njim moliti ili pak uživati u neumjerenosti pretrpavnja. Čast nam je važna. Ta ljudska čast je toliko primitivna da je postala naslikavanje s poznatima. Družimo se i vjerujemo lakovjerno onima koji nas lažu, a kad nas iznevjere kad ta đavolska čast pokaže svoje pravo lice onda se povlačimo u mišje rupe. Ostavljeni, izigrani i poniženi. Kušnja čudesa je ona koja nam je postala ispit Božanske opstojnosti. Ako si Bog onda ćeš ti učiniti ono što ja želim. Odmah i sad. Bog bi trebao po tom biti neki čarobnjak koji reagira kako bi smo mi htjeli. Vrijeme korizme vrijeme je priprave.
Svojim korizmenom postovima pripravljamo se za svoje poslanje. Za propovijedanje radosne vijesti. To je naše životno kršćansko poslanje. Ovo vrijeme obnove neka u naša srca unese želju za ustrajnost promjene života. Promjene mentaliteta površnosti i prizemnosti. Uzdignimo svoja srca Bogu da ih liječi snagom svoje milosti. Neka on blagoslovno sudjeluje u izgradnji našeg života i neka ovo korizmeno vrijeme postane nova snaga za stvaranje boljeg osobnog života, a onda i društva i Crkve i svijeta.
Don Damir Bistrić
