17. DAN
„Srce moje i moje tijelo
kliču Bogu živomu.“
(Ps 84,3)
Dvadeseta lekcija – I tvoje tijelo moli
Želim u ovoj današnjoj kratkoj katehezi nastaviti govoriti o svetoj misi s naglaskom na tijelo. Kada dođeš na misu tada trebaš sudjelovati tijelom i duhom. Tijelo ima svoju ljepotu i funkciju koja ti pomaže ući u otajstvo liturgije. Imaj na umu da je Bog postao tjelesan dijeleći s čovjekom iskustvo tijela: rađanje, odrastanje, umor, bolest, trpljenje i umiranje. Tijelo nije „tamnica duše“, nego je po Kristu hram spasenja. Krist nije donio spasenje samo riječju nego ga je donio na najizravniji način tijelom. Čovjek se ne može spasiti bez tijela, bez njega nema tvog života na zemlji i u njemu prebiva duša koja teži Bogu. Kad se na misi križaš ili nešto izgovaraš, kada vidiš svećenika što on na oltaru čini tada neka ti bude u svijesti da su to sve geste tijela s kojima Crkva nastava Kristovo djelo. Na taj način te geste tijela postaju geste spasenja. Zato kad na misi klekneš, nakloniš se, raširiš ruke ili se udariš u prsa sjeti se da tijelom radiš geste koje trebaju odražavati tvoju nutrinu. Ništa što se gestom izražava u liturgiji nije bez smisla – zato je pitanje smisla jedan od glavnih kriterija treba li nešto biti dopušteno na misi. Pogledaj samo prvu gestu koja se radi na početku svete mise. Kad svećenik izlazi, narod iz poštovanja ustaje. Svećenik se tada pokloni svetohraništu i poljubi oltar. Poklon svetohraništu označuje gestu podložnosti Kristu koji će, kad počne misa, svoje središte preusmjeriti na oltar oko kojeg se okuplja narod. Klečanjem pokazuješ znak duhovnog stava suprotna oholosti, izraz poniznosti i kajanja. Ni poljubac oltaru nije nevažan. Usta su nešto što ti je važno za tvoj život – preko usta komuniciraš i jedeš. Usta su nešto što je intimno svakom čovjeku, nikome nećeš dopustiti da dira tvoja usta osim nekome s kim si vrlo intiman. Tako svećenik koji ljubi oltar čini nešto intimno i to u ime cijele prisutne zajednice.
Druge geste mogu se svrstati u geste uzdizanja, silaženja i pružanja. Molitva s uzdignutim, ispruženim i otvorenim rukama izražava spremnost na zahvalnost, davanje slave Bogu i primanje Božjih darova. Kristove raširene ruke na križu znak su prinošenja samoga sebe; potpuno predanje i izručenje u volju Očevu. Kršćanska molitva tako najprije postaje izručenje u Božju volju. Sklopljene ruke izriču prošnju nedostojnog grešnika. Koju ćeš gestu koristiti u osobnoj molitvi ovisi o tvom nutarnjem stanju. Na misi, pak, prati onako kako zajednica čini, ali kod molitve ‘Očenaša’ budi slobodan otvoriti svoje dlanove. U gesti silaženja imamo podsjetnik da je Bog sišao među ljude kako bi svi postali dionici božanskoga života. Najveća gesta silaženja je krštenje – ulazak u božanski život. Na svećenika spada gesta polaganja ruku koja u liturgiji označava silazak Duha. Samo zaređeni služitelj može polagati ruke na tvoju glavu jer je on služitelj sile Duha Svetoga koja oživljava, posvećuje i blagoslivlja. Treće geste su geste pružanja. Pružanje ruke na misi znak je uspostave zajedništva – s onim koji dariva i s onim koji prima dar. Ako prinosiš darove ili neku svoju misnu nakanu, za što ti uvijek preporučam, tada znaj da prinosiš i samog sebe. O primanju pričesti na usta ili na ruku ne bih ti govorio, neka bude odraz tvog nutarnjeg stanja. Ali primiti pričest na ruku nije grijeh, dapače, liturgija odgaja da svi možemo ispružiti ruku prema Bogu koji se daje.
Razmatranje današnjeg evanđelja:
Lk 4,24-30: Kad je Isus došao u Nazaret, reče narodu u sinagogi: »Zaista, kažem vam, nijedan prorok nije dobro došao u svom zavičaju. Uistinu, kažem vam, mnogo bijaše udovica u Izraelu u dane Ilijine kad se na tri godine i šest mjeseci zatvorilo nebo pa zavlada velika glad po svoj zemlji. I ni k jednoj od njih nije bio poslan Ilija doli k ženi udovici u Sarfati sidonskoj. I mnogo bijaše gubavaca u Izraelu za proroka Elizeja. I nijedan se od njih ne očisti doli Naaman Sirac.«
Čuvši to, svi se u sinagogi napune gnjevom, ustanu, izbace ga iz grada i odvedu na rub brijega na kojem je sagrađen njihov grad da ga strmoglave. No on prođe između njih i ode.
Ponovo pročitaj današnje evanđelje pa zastani par minuta u tišini razmišljajući što ti Bog želi reći s ovim tekstom.
Evanđelje današnjeg dana ističe dvije stvari – proroštvo i ozdravljenje. O obje teme mnogo se može govoriti. Prorok je onaj koji ne proriče budućnost nego onaj koji donosi Božju poruku za danas. Nijedan prorok nije dobrodošao u svom zavičaju jer je ljudima općenito teško prihvatiti Boga i njegovu riječ, a kamo li da tu riječ donosi neko od njih. Mnogi ljudi osjećaju zavist prema bratu, susjedu ili prijatelju koji se barem malo izdignu iznad prosječnog života, bilo kroz duhovan život bilo kroz neki životni uspjeh, pa će učiniti sve da tu osobu spuste na zemlju bez obzira koliko dobro ta osoba činila. No, radije bih se sad posvetio govorom o ozdravljenju. Isus ističe dva primjera kako je Bog djelovao kako je on htio, a ne kako je to htio čovjek. Tako je ozdravio stranac Naaman, Ilija je došao stranoj udovici. Mnogi ljudi traže ozdravljenje pod ucjenom: „ako te Bože ima“ ili „ako si Bože, Bog“. Pa, tako, dragi moj Bože, ako ti postojiš i ako si svemoguć daj da ozdravim od raka, daj da nestane ratova i silnih ubojstava i slično. Daj, Bože, siđi konačno s križa! Ali Bog ne silazi. Bog nije sišao ni prije dvije tisuće godina, a ljudi su isto uzvikivali. Bog ne silazi s križa, dragi moj brate, jer te on želi naučiti da prihvatiš svoj križ. On ti želi pokazati da ćeš više ozdraviti prikovan na križ jer s njim dolazi spasenje. Bog se želi proslaviti po tvojoj bolesti pa ako će to napraviti čudesnim ozdravljenjem neka tako bude. Ali ako će te borba s bolešću i križem posvetiti onda, molim te, ne silazi s križa. Nemoj težiti za ozdravljenjem samo da bi bio zdrav. Nemoj tražiti ozdravljenje samo da bi bio u središtu pozornosti po tom čudu. Božje ozdravljenje može ti se dogoditi, kao Naamanu i udovici, kada najmanje očekuješ. Pusti Boga da bude Bog, a ti usmjeri pogled na njega i dopusti mu da ozdravi u tebi sve ono što on želi.
Današnji zadatak: Danas se otuširaj hladnom ili mlakom vodom i ne zaboravi na tjedni zadatak.
Molitva: Izmoli psalam 84, 96,123, 124.
16. dan duhovnih vježbi: Poštuj svetost liturgijskog prostora!
mag. theol. Darko Rapić
