Prevari te, povrijedi te, kaže ti oprosti, oprostiš mu, prevari te, povrijedi te, kaže ti oprosti, oprostiš mu, prevari te, povrijedi te, kaže ti oprosti, oprostiš mu i tako bez kraja i konca.
Danima, tjednima, mjesecima, godinama, i tako gotovo cijeli život. Rana na ranu se gomilaju, bolesti natalože jedna do druge, srce uzme svoj danak, živci oslabe, a igra traje dalje. Dokle? Gdje je granica? Da li je to onaj posljednji izdah?
Što kada čuješ tisuću puta „oprosti“ i nakon toga gledaš isto ponašanje? Što kada tisuću puta oprostiš a onda gledaš reprizu tuđeg ponašanja? Jesu li to samo riječi koje ne pokazuju iskrenu namjeru? Da li je svijest o vlastitoj pogrešci i želja za oprostom samo još jedna fraza između stotina drugima, dok ponašanje osobe živi u jednom potpuno drugom smjeru bez ikakvog uvida kako je stvarno toj drugoj osobi. Gdje je granica?
Jedno je sigurno: želja za oprostom se pokazuje. Ako ste svjesni da ste nekoga povrijedili znate da nije samo dovoljno reći „oprosti mi“, potrebno je promijeniti ponašanje, nadoknaditi počinjenu materijalnu ili emocionalnu štetu, pokazati da su vaše namjere s tom osobom sasvim ozbiljnje, da shvaćate da je vaša povreda pogađa i boli, i da vam ona nije samo jedna od igračaka ili predmet interesa.
Želja za oprostom se vidi, želja za oprostom se osjeća. Želja za oprostom se pokazuje. Koliko god da smo se puta našli na strani povrijeđenog ili onog koji je uvrijedio, jedno je sigurno, oprost traži iskreno kajanje, oprost traži promjenu ponašanja, oprost od nas traži da budemo ljudi. Oprost traži da naša riječ ima značenje, da stojimo iza toga i da u svaki novi dan krenemo s osjećajem za druge i sviješću da smo svi ljubljena Božja djeca kojima je mnogo puta oprošteno.
