Puno puta sam slušao ljude koji bi satima nešto govorili a onda kada bih na kraju pokušao razmišljati o tome shvatio bih da gotovo ništa nisu rekli.
Ponavljanje određenih fraza i kompliciranih izraza nije garancija da govornik izriče nešto važno i vrijedno. Postoje ljudi koji ti kazujući samo jednu riječ ili rečenicu duboko se usijeku u tvoje pamćenje i srce, te kažu mnogo više od onih koji ti drže razne propovijedi, a vidiš i osjećaš koliko je to daleko od njihovog života.
Sve ono najljepše i najvažnije o molitvi izrekao je Isus: „Kad molite, ne blebećite kao pogani. Misle da će s mnoštva riječi biti uslišani. Ne nalikujte na njih. Ta zna vaš Otac što vam treba i prije negoli ga zaištete.“ Zapravo naša bi molitva više trebala izgledati kao neko osluškivanje, stišavanje buke riječi i emocija da se do nas probije Božja volja. Kada čežnje svoga srca utišavamo događa se čudesna preobrazba, otkrivamo ono što nam doista treba, a ne ono što smo mislili da nas treba.
Zato je moja molitva iz dana u dan postala sve tiša i sve je manje riječi bilo potrebno da dođem do Boga. Kada dođeš do trenutka susreta s Bogom ne treba ti bujica raznovrsnih riječi. Potrebno ti je iskustvo zajedništva, prepoznavanje osjećaja koliko si voljen, razumijevanje onoga što je Bog učinio za tebe, dodir sa svojim Nebeskim ocem. Potrebno ti je živjeti trenutak koji će se nakon ovoga života pretvoriti u cijelu vječnost.
Kada beba zaplače majka brzo prepozna što bebi treba i učini ono što je potrebno da umiri svoju bebu. Kada dijete od roditelja nešto zatraži ono ne komplicira, nego se direktno i jasno svojom molbom obrati svome ocu i majci. Odnosi su to koji započinju i rastu u ljubavi kojoj nema granica. Kada se čovjek s takvom ljubavlju počne obraćati Bogu shvatit će koliko je prije toga svoj odnos s Bogom zakomlicirao, a on je bio nešto sasvim jednostavan, a to je odnos dvije ljubljene osobe.