Evo ti sve, pa se ti misli, moj je život od sada u tvojim rukama!
Misli se o povredama koje su mi drugi zadali, misli se o ranama koje nosim, misli o izdajama koje sam prošao, o ljudima koji su mi ih zadali. Isuse, preslab sam. Razmišljajući o njima svjestan sam da tim mislima samo uništavam sebe, pitajući se zašto su to učinili, koji su im motivi, što sada trebam učiniti. Lako je o križu pričati dok ne pritisne tvoje rame, razum, emocije, cijelo tvoje biće.
Lako je pričati o opraštanju kada nemaš nikoga tko te duboko ranio, tko ti je uzeo dostojanstvo i pola života, ali treba biti jak u konkretnoj situaciji, jak kada se nađeš na razvalinama svoga života, jak kada ne želiš vidjeti svoju ranjenu prošlost, a nemaš snage pogledati u neizvjesnu budućnost, dok se u isto vrijeme plašiš svoje sadašnjosti. Tada jedino s Bogom možeš napraviti i one stvari koje ti izgledaju nemoguće, samo mu ih je potrebno predati u ruke.
Mnogi su danas jaki samo u teoriji vjere, dobro poznaju vjerski nauk, običaje i tradiciju, ali daleko su od Isusa. Jaki su na različitim pobožnostima. Znaju što drugi trebaju učiniti. Majstori su da daju prekrasan savjet, znaju napamet sve vjerske citate. Čak su redoviti i na Svetoj misi. Ali srce im je daleko i predaleko od Boga. “Dobro prorokova o vama Izaija, Ovaj me narod usnama časti, a srce mu je daleko od mene” kaže Isus.
No dođe u životu onaj trenutak kada trebaš odlučiti hoćeš li sve ono što jesi i što imaš predati Isusu, hoćeš li ostati samo na teoriji vjere ili ćeš je već jednom započeti živjeti. Dođe taj trenutak u teškoj životnoj krizi i tada se sve mijenja, ruši se ona stara slika svijeta koju si gradio i shvaćaš da je bila poput kule od karata. Tada ostaješ samo pred jednim izazovom, a taj je hoćeš li biti dovoljno jak i predati sve to Isusu, te mu reći: Evo ti sve, pa se ti misli, moj je život od sada u tvojim rukama.