Dok nam je još svježa svetkovina Duha Svetoga proslavljamo zajedništvo ljubavi u tajni Presvetog Trojstva. Svaka svetkovina kada se želi govoriti o Bogu našim ljudskim nesavršenim jezikom uvijek ostaje nedostatna. Iako se doista trudimo biti što riječitiji.
Govor o Bogu trebalo bi prepustiti njemu tj. trebalo bi se prepustiti osluškivanju Božjeg otajstva svetosti. Vrijeme u kojem živimo ostavlja nas u opće prisutnoj buci. Ako sebe promatramo onda nikako ne možemo odabrati vrijeme kada će oko nas nastati tišina koja bi u nas unijela mir i spokoj. Sve oko nas bruji te nas toliko ostavlja bespomoćnima. Radije odabiremo glasnoću buke negoli mir. Postoji ta naša težnja u kojem se želimo pokazati i u svemu imati pravovaljan odgovor. Tada dolazi do izražaja naša umnost. No tada smo više svjedoci vlastite nesavršenosti i ograničenosti.
Razmatranje o Bogu je ponajprije mora biti iskustveno. Iskustvo je ono koje najviše i najautentičnije govori. No proživljeno iskustvo prisutnosti Božje ne ispovijeda se riječima već životom koje onda svatko prepoznaje. Iskustvo Boga je ono koje se stječe. Zato je govor o Bogu dio koji se stavlja u govor svetih o svetom. Samo sveti mogu svetog prepoznati. Prepoznati Boga u današnjem suvremenom svijetu je gotovo nemoguće. Sa svom silom smo se izborili kako se o Bogu smije govoriti samo u nekakvim privatnim prostorijama jer se bojimo kako bi naš govor naškodio drugom. Naše svjedočanstvo ostaje skriveno. Najočitiji primjer je da se bojimo javno ispovijedati svoju vjeru. Ne samo na nekim javnim skupovima već se bojimo i odmazde samih ukućana i onih koji su pored nas. Sve više se zatomljuje molitva koja je postala udica spasa samo onda kad u životu se dođe do zida. Molitva je stavljena na regal do sljedećeg puta na koju se nakupila prašina koja nas odvodi u bezvjerstvo.
Pogledajmo se međusobno kako stavljamo znak križa na sebe. Kako s nepoštovanjem i polovično izgovaramo ime svetog nad svetim. Sve nam je to jaki znak da je naš život utihnuo u toj gromoglasnosti tame koja je postala draža od svjedočanstva Božje prisutnosti. Daleko nam je važnije danas na današnju svetkovinu stati. Prestati se zavaravati kako je naše mjesto negdje pod nekim poklopcem. Uvijek se okomljujemo na one koji svoju vjeru svjedoče. No njihovo svjedočanstvo je danas jače i glasnije od našeg. Doista živimo u vremenu novih idolatrijskih religija kojima je bog moć. Tako su mnogi sebe i svoje ograničenosti stavili u službu samoprozvanih božanstava. Između ostalog svako malo niču novi žrtvenici na kojima se prinose žrtve tim nazovi bogovima koji stanuju među nama, ali su nedostupni jer su sebe ogradili kako zaštićene zamorce kojima nitko ne može ništa. Olako se čovjek današnjeg doba klanja tim božanstvima koji manipuliraju svojim uvjerljivim lažima. Jer unositi pomutnju i stvarati društvenu plodno je tlo zauzimanja sve većeg prostora u kojem se ostvaruje i najbolesnija ambicija. Nažalost i mi smo im pomogli i pomažemo. Da li smo im ne samo prostor i naše vrijeme, nego smo i prepustili naše duše da nas uvedu u svoje svjetove pokvarenosti, obezvrijeđivanja i ponižavanja. Sve oko nas je svedeno na to da se klanjamo zlatnom teletu koji svakodnevno bruji. A mi buljimo toliko žalosno i uvjeravamo se kako iz te tvornice laži izlazi naša životna istina. Svijet koji bi trebali poznavati kao izvorište blagostanja pod budalaštinama pojedinaca ostavilo nas je siromašne duše i besciljnog pogleda.
Dakle kakav je govor nas vjernika o onom u kojeg vjerujemo. Njegovo je ime toliko sveto da je Mojsiju rekao „Ja sam onaj koji jesam“. On je onaj koji se suživio s nama jer svatko od nas u sebi nosi dio njega u sebi. Onaj čisti duh primljen od njega koji se njemu vraća. To je trojstveni Bog. Bog koji prebiva u našim životima. Svemir u nama. Naše opredjeljenje tebalo bi težiti biti onakav kakav je Bog u kojega vjerujem. On je život, on je ljubav. Samo tada možemo shvatiti tko je On koji jest. Današnji svijet prepun je jezičnog izgovaranja. Svima su puna usta ljubavi koja je ostala na samo izrečenom. Sve ostalo je samo farsa. Tamo gdje je ljubav trebala bi biti prisutna žrtva, sebedarje izgaranje. Nažalost toga nema. Kako onda shvatiti da je Bog ljubav. Udaljeni smo od otajstva života. Prodali smo svoje svetinje za loše Judine škude. Ostali smo samo povremeni poznavatelji nekih čina koji ne vode nikamo.
Današnja nam je svetkovina na raspolaganju da se vratimo izvoru svoje vjere i da u nama zaživi zajedništvo. Jer zajedništvo koje vlada između Oca i Sina i Duha Svetoga je život koji u nama unosi božanstvenost kojoj nema kraja. Otvorimo svoja srca Bogu da nas prostrijeli svojom ljubavlju i neka u nama proizvede novost života prepunog snage u kojem ćemo njemu jedinome hvalu dati. Njega jedinoga štovati. Njemu jedinomu služiti.
don Damir Bistrić