Post uskrsno vrijeme u liturgijskoj godini posvećeno je otajstvima vjere. Svjedoci smo koliko nam je potrebno uranjati u otajstva svoje vjere.
Mogli bismo reći da su sve svetkovine koje smo slavili do sada nas uvodile u hrabro ispovijedanje vjere. To je ono što i nas vjernike čini vjernicima. Nisu nam potrebna vječna teoretiziranja. Naša se vjera ne temelji na znanstvenim teorijama. Vjera je duboko proživljeno iskustvo prisutnosti Boga u našem osobnom životu, u zajedništvu vjernika. Da nam nije toga naši bi se životi sveli samo na međusobne ograničene i mučne prepirke u kojima bi sipali svu svoju umnu nesavršenost kao dokaz o nečemu. Takav stav je uvijek prisutan. Svjedoci smo na društvenoj razini kako iz dana u dan se sa važnih i egzistencijalnih tema svraća pozornost na trivijalne i marginalne teme koje onda većinu potiču na zbijanje redova. Vječno razglabanje. Vječno stavljanje na stranu nekoga. Pozivanje na prošlost koja je završila, ali ostala kamen spoticanja jer je inkriminirana i prepuna historijskih falsifikata. Koriste se ljudi koji su ranjeni, koji su odvojeni i vječno ugnjetavani za vlastitu promociju. Koriste se ubogi da bi moćnici proveli svoje tihe i ugovorene projekte na svim razinama vlasti i moći.
Tako važne teme ostaju neprepoznate te onima koji imaju moć omogućuju da svojim alatima i poslušnicima polagano, tajno i tiho realiziraju vlastite ideje ili važne projekte na korist sebi i svojim pokoljenjima. Takav je stav i u vjeri. Mnogi se skrivaju ispod skuta majke Crkve. Svatko je koristi za vlastite interese. Svi se pozivaju na Boga u kojeg ne vjeruju. Čak i nevjernici sebi uzimaju za pravo citirati Sveto pismo koje im nema nikakvu važnost. Da li se radi o ponižavanju, obezvrijeđivanju vjernika ili pak o iskrenoj želji osobne preobrazbe svatko treba osobno prosuditi. Sve se čini kako bi se infiltriralo samopromotivno sebeljublje u kojem svi viču tko sam ja da sudim, a sve živo osuđuju. Tko sam ja da prigovaram, a svakom prigovaraju. Tko sam ja da odlučujem, ali svi se nađu pozvani odlučivati kad je njima u interesu.
Duboka kriza vjere očituje sa upravo na današnjoj svetkovini. Svjedoci ste i sami da će mnogi reći: idem primiti hostiju. Primio sam hostiju. Moje dijete prima hostiju svake nedjelje. Ili pak bombardirani naslov od neki dan, medijski bombastični naslov da su mnogi ostali u čudu koliko je poljskih vjernika za Uskrs primilo hostiju. Koju hostiju? Kakvu hostiju? Što je to? Da još više bude interesantnije biskupi Njemačke upućuju papi pitanje smiju li se protestanti koji su u braku s katolicima pričestiti. Iako svi znamo da je za protestante euharistijski stol samo spomen čin, memorija na posljednju večeru u kojoj se ne zbiva ništa. Sve relativiziramo. Sveto gazimo. Udaljili smo se od Boga.
Nešto se u nama prelomilo da smo zaboravili na Božju prisutnost. Sve nam je svejedno. Sakramenti koji su snaga vjere postali su modno stilistički događaj. Tada se neumjereno troši na vanjštinu. Briga oko uzvanika jer ipak oni donose kuverte je na prvom mjestu. Odabir sala za razulareno mnoštvo. Glazba o kojoj će se pričati. Prežderavanja i opijanja koja jamče dobru zabavu. Događaj koji će se pamtiti. Ali samo na izvanjskosti. Zato što nam ništa više nije sveto. Svetost je iselila iz života vjernika. Ne da je Bog to htio, nego smo se mi plebiscitarno opredijelili da on iziđe i prepustili smo poganskim ludostima mjesto. Danas valja progovoriti otvoreno i reći ako ne vjeruješ da je Isus Krist, Bog prisutan u euharistiji nešto s tvojom vjerom nije u redu. Pred današnjom svetkovinom se kleči. Ako nisi u stanju kleknuti pred svojeg Boga onda je vjera na koju se zaklinješ mrtva. Jer otajstvo Isusa Krista u nama nastavlja djelo spasenja. Sve ostalo su tlapnje. Svaki sakrament koji se prima je Isus Krist. Ako nije tako onda je sve samo izvanjska laž u koju smo uložili sve pod cijenama kredita za uslikavanje na povijesnim oltarima vjere od koje nije ostalo ništa. Takva je vjera trula i zadiše. Taj divni Bog znao je da smo prevrtljivih pameti. Zna on da je naše ljudsko stanje pokvarljivo. Zato nam je ostavio sebe kao uvijek novi izvor života. Kao kupku milosti koja nas oslobađa vjerske ravnodušnosti. Zato danas samo snagom vjere pokloni se svom Bogu. Iskaži mu ono što osjećaš. On ne traži ljudskih hvala jer zna da su sva lažna i prevrtljiva. Zna on čim zinemo da se želimo ulagivati slatkorječivostima kako bi ga pridobili.
Otvorimo svoja srca Božjem djelovanju jer upravo kroz euharistiju postajemo On. Blagovanjem sa stola tijela i krvi Njegove On preobražava i naše tijelo i liječi ga. Blagovanjem Njega preobražava se naša ljudskost u božanstvenost. Bog postaje dio nas. On se nastanjuje u nama kako bi smo postali njegove oči koji u svijetu vide stanje i žele ga promijeniti. Postajemo Njegove uši koji osluškuju svu bijedu čovječanstva i donosimo utjehu jedni drugima. Postajemo Njegove ruke koje iskazuju Božju svetost i noge kojima dolazimo do nemoćnih i potrebnih kako bi svima bili na raspolaganju. To je onaj najsvetiji dio ostavljen da bi se preobrazili u građane neba. Rajske sinove i kćeri novog čovještva i novog blagostanja besmrtnosti. Živimo svoju vjeru. Blagujmo tijelo i krv Kristovu i tada će naš život imati smisla. Tada je svaka poteškoća i problem rješiv. Savjetujte se kod svakog svojeg životnog projekta sa euharistijskim Kristom. Udaja, ženidba, fakultet, srednja škola, posao, prijateljstva. Sve učinite da On postane centar vašeg života. Tada ćete vidjeti djelo spasenja. Tada ćete znati tko vas okružuje i kakav je tko. Tada ćete znati što učiniti. U skrušenom i poniznom srcu danas obavezno napravite mjesta svom Bogu.
Nemojte da današnji dan prođe a da se niste ispovijedili i blagovali tijelo Krista. Nikada ne dopustite da nedjeljni susret na kojem ste prisutni prođe a da niste blagovali sa stola milosrđa i spasenja. Sakramenti oživljuju čovjeka koje ovaj svijet pošto poto ubija i onečišćuje. Božje tijelo nas oslobađa smrti i uvodi u život posvećenih. Nije nas pozvao uzmite hostiju kako to neki kažu. To je znak da ne vjerujemo u njegovu prisutnost da je tu među nama. Sjetite sa da Krist nije rekao dođite i gledajte me već: „Uzmite i jedite. Ovo je tijelo moje… Uzmite i pijte. Ovo je krv moja.“ To je ono što nam je potrebno i toliko neophodno za život. Ako misliš da nije tako hajde pokušaj. Ostavi se od dosadašnje apstinencije blagovanja Kristova tijela. Svake nedjelje na ispovijed i pričest. Ustaj i vidjet ćeš plodove milosti. U životu ništa što nije zahtjevno nije ni dobro. Rekao je naš drage uspomene Sluga Božji kardinal Franjo Kuharić: „Nije lako biti kršćanin, al’ je divno biti kršćanin.“ Neka danas tijelo Kristovo započne živjeti u nama u krsnoj posvećenosti i neka preko nas obnavlja lice zemlje. Ljubav kojom ljubimo uzvratit će nam se. Neka Bog dovršuje preko nas ljubavlju svojom lice zemlje dajući nam mir i radost.
Don Damir Bistrić