Posljednje veliko viđenje koje se dogodilo u Paray le Monial svetoj Mariji Margareti Alacoque 16. lipnja 1675 kaže: „Stoga od tebe tražim da na prvi petak nakon tijelovske osmine bude posvećen naročitom blagdanu u čast moga Srca, da mu se na taj dan učini časna naknada i prošnja naknadnom pričešću kako bi se nadoknadilo za sve nedostatke poštovanja dok je moje Tijelo u Euharistiji bilo izloženo na oltarima.“
Današnju svetkovinu za cijelu Crkvu ustanovio je blaženi papa Pio IX 1856. Iako je u crkvi i u određenim redovničkim zajednicama bila raširena ova pobožnost papa ju je uzdigao na svetkovinu kao jedinstveni znak milosti i ljubavi Boga prema svojem narodu. Cijelo Sveto pismo kada se iščitava je jedna velika ljubavna pripovijest koliko Bog ljubi svijet i sve stvoreno. Nažalost čovjek uvijek zaboravi na taj dar jer mu život postane rutina. Sve oko sebe što promatramo mora biti po ustaljenim pravilima iako svatko od nas osobno kreira svijet i svojim odlukama ponajviše nagrđuje i uništava sve oko sebe. Cijeli svoj život ne pridajemo važnosti onom što je nama bitno za život jer smo zagušeni raznim svojim stvarnostima koje smo sebi nametnuli ili nam nameću drugi. Sve oko nas danas stoji na izvanredno savršeno uređenoj pozornici sa oslikanim idiličnim scenskim prikazima, idealnim rekvizitima i kostimografskim ostvarenjima koji nam pružaju prividnost dobre situacije. Taj teatar u kojem živimo nesvjesno smo stvorili jer smo se udaljili od onog bitnog a to je život. Dopustili smo u većini da s nama upravljaju profitne emocije koje su surogat izvornim vrednotama koje nam je ostavio Bog. Bihevioristički reagiramo kao u kakvom pokusnom laboratoriju na podražaje koje vladaju u društvenim okolnostima. Sve oko nas ima za cilj da čovjek zaboravi na sebe.
Svetkovina koju danas slavimo vraća nas u život. To je povratak sebi kroz iskustvo svetosti. Današnja svetkovina nije pandan Valentinovu kada se darivaju plišana, plastična i čokoladna srca. Danas Bog poklanja sebe, svoje probodeno srce, kao zalog povratka neprolaznim vrednotama. Naše srce, taj šuplji mišić je onaj koji nas održava na životu. Svaki dan neumorno bez prestanka tjera životnu tekućinu kako bi svaka stanica oživjela, zadobila dragocjeni kisik i hranjive tvari. Taj pokretač je nezamjetan ali tako važan i bitan. On čini naš tjelesni život. Tek kada započnu zdravstvene smetnje postajemo ga svjesni. Opipavamo puls. Osluškujemo njegov rad. Mjerimo tlak. Tada nam postane primjetan. Ono što do sada nismo zamjećivati plijeni našu pažnju jer nam je dragocjena svaka informacija o njemu. Jer nam je ugrožen život. Ugrađujemo peacemaker ako nam je nepravilan rad da ga ispravimo. Ugrađujemo stentove. Sve poduzimamo kako bi sebi osigurali kvalitetu života. Doista svaka briga za naše tijelo je hvale vrijedna i potrebita. Ta mi smo hram Duha Svetoga koji se mora i čuvati i oko njega brinuti. No iznad sve naše tjelesnosti danas naš fokus mora biti na naše duhovno tijelo koje je itekako bitno. Ono što duhovno proživljavamo odražava se na našem tijelu.
Sve što proživljavamo proživljavamo svojim srcem. Ono je centar našeg života. I na njemu ostaje neizbrisiv trag. Zato naše srce može biti ranjeno. Naše srce može biti shrvano. Naše srce može biti slomljeno. Na kraju naše srce može puknuti. Puknuti od boli ili tuge. To je ono što duboko nosimo kao biljeg koji nas prati. Tada bježimo od onih koji su nam učinili nešto takvo. Od onih koji su nas povrijedili i koji su nas ranili a mi smo ih voljeli. Svetkovati današnji dan za nas ima dvostruku učinak. Njegovo srce je kako smo čuli iz današnjeg evanđelja probodeno za naše spasenje. U njegovom probodenom srcu sklopljen je spasiteljski savez kojim smo oslobođeni zakona smrti i grijeha. Postali smo ljubljeni koji imaju život vječni. Po tom daru suobličujemo se njegovom Božanskom srcu. Njegovo srce je pokretač tijela Crkve. Iz njegovog srca teče izvor milosti posvetne koji je potreban svakom od nas, mističnoj stanici koja izgrađuje tijelo Crkve. Kao i u našem propadljivom tijelu tako i u mističnom tijelu kada se udaljimo od Njega u nama započinje proces koji stvara bolesne stanice koji uništavaju i razaraju zdravo tkivo. To je proces koji onda je potrebit liječenja. Kemoterapije Božje ljubavi u neizmjernim dozama. Potrebiti su nam razni zahvati peacemakeri, stentovi da se postigne ravnoteža za kvalitetan život. Bez ovoga nije moguće doživjeti istinsko ozdravljenje obraćenja.
Zato danas postavimo sebi pitanje jesmo li zdrava stanica tijela Kristova koja čini njegovu Crkvu znakom prepoznatljivim ili smo pak započeli proces u kojem postajemo nezdrava stanica koja uništava sve oko sebe i koja je ili za odstranjenje ili za terapiju ozdravljenja. Srce Božansko za nas ostaje izvor u kojem se čovjek može suobličiti u potpunosti. Isus Krist Bog koji je hodio ovim svijetom proživio je sve vrste situacija koje čovjek može proći. Nije bio lišen ni jedne životne poteškoće. Samo se sjetimo što je morao prolaziti iz dana u dan. Od svojega djetinjstva do agonije mučenja. Od poniženja, ruganja, ogovaranja, različitih pogrđivanja. Slomljenog, poniženog, ranjenog izruganog i probodenog srca. On koji nas je oslobodio svakoga zla i darovao nam da upoznamo život neba danas nas ponovno poziva na takav život. Nama vjernicima ne smije se dogoditi nikada ono što svijet i zlo želi. Ako činimo zlo drugom nismo Kristovi. Ako ogovaramo nismo Kristovi. Ako vrijeđamo nismo Kristovi. Ako ponižavamo nismo Kristovi. Ako smo nasilnici tjelesni i psihički nismo Kristovi. Ako se ravnamo samo svojom tjelesnošću nismo Kristovi.
Ovo srce koje danas slavimo želi nas ponovno okupati milošću krvi njegove da se preobrazimo u čestite ljude u one koji vjeruju. To što idemo u crkvu a činimo zlo ne znači da smo vjernici isto kao što stajanjem u garaži ne postajemo automobil. Zato se zauzmimo danas za sebe! Započnimo bolni proces promjene! Bolni proces primanja kemoterapije obraćenja koji nas oživljava duhom i stvara novog čovjeka vjere i ljubavi. Ako se nekoga voli onda se to mora očitovati kao što se očituje Kristova ljubav prema nama. Stoga prestanimo dijeliti plastična srca bezdušnosti, iskorištavanja i interesa! Postavimo svoje srce u Njegovo i neka nas preobražava u sebe u građane neba koji ljubavlju njegovom preobražavaju lice zemlje! Na svršetku poruke u viđenju s kojim smo započeli ovo razmatranje Isus obećaje nagradu svima onima koji budu svetkovali blagdan njegova Srca: “Obećajem ti da će se moje Srce raširiti da obilno izlije bujice svoje božanske ljubavi na sve one koji mu budu iskazali tu čast, i koji će nastojati da je i drugi iskazuju.” Danas donesimo odluku koja nas treba činiti boljima. Pobožnost prvih petaka neka postane naša duhovna izgradnja. Naša terapija ozdravljenja. I neka traje cijeli život. Jer srce koje on obuhvati ostaje trajno u Njegovu blagoslovu i blagostanju. Neka vam je blagoslovljena ova svetkovina Srca vječnoga koji ljubi svakog od nas i koji nas uvijek iznova obnavlja. Isuse blaga i ponizna srca, učini srce naše po srcu svome.
Don Damir Bistrić
