Iz dana u dan izmjenjuju se različite informacije koje zapravo kreiraju naše mnijenje i naš život. Stalno smo tako željni tih novih saznanja i nikada nam ih dosta. Zapravo to naše traganje je prvi znak našeg vlastitog nezadovoljstva.
Naša preokupacija za poznavanjem drugoga što radi kakav je i s kim je ne da nam misliti o sebi. Lakše se prepustiti ispraznostima doli se uhvatiti u koštac sa svojom još težom životnom situacijom i tragedijom promašenog života koju nosimo u sebi i svojoj obitelji. Takav je svijet oduvijek bio. Koliko je god Isusa pratio dobar glas o njegovoj ljudskosti, dobroti i ljubavi za svakog ali ponajprije malog čovjeka tu njegovu dimenziju nikako nisu mogli podnijeti oni koji su sebe smatrali stupovima društva. Ta navodna društvena krema je uvijek rovarila i uvijek će to činiti uvjerljivo i prepuno mržnje. Takvi ljudi do podne mrze sebe, a od podne cijeli svijet i svatko im je kriv za njihove životne promašaje i gluposti. Zapravo je danas vrijeme općeg nezadovoljstva koji je sporedno i neprimjetno ušao u naše živote. Mnijenje koje se stvori ono vlada. Etiketa koja ti se prišije prati te do kraja života, pa se ti pravdaj koliko god hoćeš. Ta represija danas prati sve. Diktatura zle volje. Sve se vidi crno. Svatko je postao neprijatelj. Iako su oni sami koji tako žive najveći otrov koji uništava svijet.
Isus danas dolazi u sredinu koja ga već zna. Dolazi u kuću mjesto gdje je obitavao i kaže evanđelist toliko je došlo svijeta da nisu mogli ni jesti. S jedne strane dolaze mu marginalci koji su društvu opterećenje. Dolaze mu bolesnici koji opterećuju proračune. Dolaze mu ljudi potrebni utjehe. No u isti mah stižu i rasplesani pametnjakovići koji su sami sebi najvažniji i najveći problem i sebi i svojoj kući. U svemu tome se još umiješala i rodbina. Zamisli ta važna rodbina. Ta tko i kod nas ako postaneš nešto, ne daj Bože ministar ili kakav direktor, a ne zaposliš sve do sto desetog koljena nisi učinio ništa. Njegova braća i sestre ti rođaci koji su mislili kako će se sami okoristiti. Ne dolaze radi Njega već sebe jer mnijenje elite je bitno: „Jer se govorilo:“ Izvan sebe je.“ Žele ga obuzdati i smiriti. Vika i dreka tog mnoštva s tog vašara elitista odaje dojam brige ali ne oni su samo oni koji se boje pogledati u sebe. Takvi uvijek govore o sebi. Nije ih brige za one koji stoje tu na vrućini u svojim potrebama i bolima pritiješnjeni životnim ponorima. Gladnima i žednima. Oni se brinu za sebe. Kad se nije moglo ništa, kad nije upalilo prigovaranje rodbine onda hajdemo ono najružnije, evo ti Isuse etiketa: »Beelzebula ima, po poglavici đavolskom izgoni đavle.“ I to ta šačica koja se strčala iz Jeruzalema da bi kao rekla nešto važno. Ovo je stav uvijek onih koji se lako žele prikazati kako jedini i ispravni, a oni su oni koji se vode vlastitim interesima i kad nemaju ni jednog argumenta onda udaraju tamo gdje misle da su nešto kao pametno rekli jer napad je najbolja obrana.
I tada nakon svega svih udaraca, sveg navaljivanja prema Bogu dolazi istinska Božja lekcija. Nema burne reakcije. Isus se ne boji izreći Božji sud. On nema dlake na jeziku jer istina je ta koja svakog posrami. Kao što se i mi ako hoćemo kod svakog iščitavanja Svetog pisma možemo prepoznati. Ne nekom naučenom istinom, koja je u većini zabluda, već istinom koja posvećuje i vraća dostojanstvo čovjeka. Svijet zaveden zlom i sotonom stvara jedno okružje u kojem laž postaje sredstvo i oružje za postizanje ciljeva i moći. Biti slijep na dobro, na dobra djela i njih proglašavati zlim, znači imati zao kriterij, imati zlog duha. Zao duh iskrivljuje, svjesno, istinu u neistinu. Protjeruje Boga iz života i društva pod sloganom da Bog nema što tu raditi. Kod nikoga ne smijemo zanijekati dobro. Mi radi jednog nedjela otpišemo potpuno čovjeka i sva njegova dobra. A onima koji su marionete u sotoninim rukama jer volimo kad nam laskaju tada im sve olako praštamo i stavljamo ih za uzor.
Isus je uvijek u čovjeku prvo uočio i potakao dobro, a ono je pomoglo da se taj isti čovjek ispere od zla. Sotona je zavodnik. On nije inteligentan, on samo može učiniti privid umnosti. Njegova djela su tako prozirna, glupa, sve daje na kratke relacije. Ali iz svega što daje i traži. Tamo gdje je nered, svađa, ljubomora, mržnja, zločestoća tamo on prebiva. Znate kad ono kažete za neke da šire lošu energiju. Sam sveti otac papa Franjo se neki dan osvrnuo u jutarnjoj homiliji i rekao da je đavao je iza svakog progona. „Sotona pokušava uništiti prisutnost Krista u kršćanima i sliku Boga u muškarcu i ženi.“ kaže papa. U mnogo čemu strahujemo ali se nikako ne želimo odreći ovog njegovog što toliko narušava naš život. Dakle svatko od nas može biti onaj koji s đavlom tikve sadi ili se s njim vjerno boriti na strani Boga koji je život. Laž je oružje đavla. Ta laž nikada i ni u kojem slučaju ne može čovjeku koristiti. Laž uvijek čovjeka otuđuje, upropaštava, osuđuje, zarobljuje. Lažima čovjek sam sebe osuđuje. Očito je da bi čovjek bio istinit potrebno je biti uz Boga. Bog po ljubavi dolazi u čovjeka. Ljubav Božja je kao krvotok ljudskog življenja. Tko u sebi zatruje ljubav, taj je zatrovao cijeli svoj život i sve oko sebe. Jedan crkveni otac napisa: „Radoznalost je prvi stupanj oholosti.“ To je mjesto na kojem se lomi bitka pripadnosti ili Bogu ili đavlu.
Oslobodimo se đavolskih prizemnih zamki. Oslobodimo se za ono što nam je ostavio Isus Krist slobodu koja je blagoslov. Otvorimo svoje srce Božjem duhu koji unosi u nas mir. Iz dana u dan promatrajte i vidjet ćete kako je s Bogom moguće sve. Jer pripadamo Njemu jedinom koji je mir. »Tko je majka moja i braća moja?« I okruži pogledom po onima što su sjedili oko njega u krugu i kaže: »Evo majke moje, evo braće moje! Tko god vrši volju Božju, on mi je brat i sestra i majka.«
Don Damir Bistrić