Molitva je naš dodir sa snagom koja možemo biti. Božjom snagom u našem slabom ljudskom tijelu.
Ona nije jedan čudesni štapić koji će na neku čarobnu riječ promijeniti stvarnost, ona je naš poziv Bogu da nam pomogne u mijenjanju sebe a potom i svijeta oko nas. Molitva je pronalaženje onoga što nas u životu sprječava da u idemo naprijed, da se približimo Bogu, a to smo prije svega mi sami. Kada shvatimo da je ponekad u nama najveći izvor problema sve se uskoro počinje mijenjati.
Molitva je vrijeme da prestanemo govori da je teško i znak da nešto trebamo poduzeti. Ona je taj prvi čin. Kao što se prije svega moramo pouzdati u beskrajnu snagu Božju potrebno je otkriti da je Bog i u nas stavio klicu te svoje prirode u našu dušu. Imamo sposobnosti da volimo, razmišljamo, radimo, vjerujemo, osjećamo, stvaramo i sve te sposobnosti dane su nam na razvijanje da mijenjamo ovaj svijet oko sebe prilagođavajući ga Božjoj slici svijeta.
Molitva nam je potrebna da shvatimo razloge zašto susrećemo pojedine ljude u životu i da rasvijetlimo njihovu prisutnost u našem životu kao i našu u njihovom. Svi oni poslani su na naš put sa nekim razlogom, a naši životi su kockice mozaika koje bi trebali ispunjavati veliki mozaik Božje volje. Što više poniremo u sebe i približavamo se Bogu više otkrivamo njegovu volju za ovaj svijet, spoznajemo zadaće koje nam Bog povjerava.
Molitva je na koncu naš dodir sa samim životom koji nam Bog daje. Bog ne želi da živimo neki polovični život koji se svodi samo na trajanje u nekom vremenu i prostoru već da u životu drugih donesemo nekog traga, da osvijetlimo nekom put, izravnamo nekom stazu. Molitva je znak da svaki naš dan ima neki smisao jer smo se taj dan otvorili Bogu, zatražili od njega neku utjehu ili savjet i prihvatili da je on s nama u svakom trenutku našeg života.
