Kada se izgube vrijednosti života koje su utkane u čovjekovu savjest tada nastaje potpuno jedan drugi svijet. Svijet koji je fokusiran na sebe. Samodostatnost postaje moto života. Sve se podređuje onom kako se kome sviđa. Neki će reći da se na taj način otkidaju od okova prisilnih nametnutih normi. Stvaranje novog vlastitog svijeta je samo odraz nesnalaženja i vlastitog ne prihvaćanja istine.
Današnje vrijeme darovano je od Boga da se Crkva čisti svih natruha koja su je stoljećima opterećivala i koja su se stavljala pod tepih sada dolaze do izražaja. Na to se pokušava odgovarati doista ponekad neprimjerenim izjavama i istupima. Umjesto pokajanja ispravljanja priznanja pokušavaju se pronaći modeli koji će ublažavati to jadno stanje koje u nebo vapije Božjem gnjevu. Iz proizvoljnosti vlastitih religijskih shvaćanja odiše sadašnje stanje u svim porama društva pa tako i Crkve. Kad se napusti nauk onoga koji je izvor života i kad ga se pokušava prilagoditi vremenu i zakonitostima željama izmanipulirane svjetine tada nastaje ono što imamo danas. Ne postoji ni jedno opravdanje koje bi bilo glavni pokretač za opravdanje napuštanja nauka ostavljenog od Gospodina. Podložnost vlastitim ograničenostima uvela je sumnje koje u temeljima dovode u pitanje sve što je sveto. To je samo produkt čovjeka udaljenog od Boga. Teologa koji su se olako oslonili na svoj racio kako normu života a ostavili molitvu i Boga njegovu blizinu iz koje bi trebao izlaziti svaka teološka misao. Kad se zaboravi Bog onda se čovjek stavlja u ulogu Boga koji dijeli lekcije i velika umovanja. Norme za teološki diskurs i raspravu postaju imena ljudi koja bi trebala imati vjerodostojnost a napustilo se Božje djelo spasenja. Tako ćemo vidjeti da je sve lakše prihvaćati u novotarijama koje samo odvlače čovjeka u duhovnu smrt i nesnalaženje. Sve se krivo nakalemilo na Božje djelo. Tako neplaćanje poreza u pojedinim crkvenim pokrajinama postaje odricanje od vjere jer je to netko od tih umnih crkvenjaka odlučio da tako mora biti. Zar povrh svega izraz velike nevjere tih istih pokrajina nije proizvoljno tumačenje sakramenata, negiranje istih na uštrb ne mogućeg ekumenizma koji je paravan za svojevrsni novi nacionalni identitet na uštrb univerzalnosti. Svjesni smo i svi dobro vidimo da je sve dotaklo dno. Svetinje se bacaju kao biserje pod noge samo da bi se razvijalo kao neko zajedništvo. Posljednje što se može dogoditi jest to da svoje svetinje pogazimo.
Današnja čitanja su jaka i ona nas opominju. Nije to prisila već ono istinsko povezivanje sa svojim Bogom i Gospodinom. Nitko nije iznad njega. Jedino on im snagu vratiti nas u život. No to nije jednostavni zahvat koji isključuje naš trud. Teško se rješavati krivih navika. Ponekad se pravimo umni i mudri citirajući narodnu mudrost uz povik „zar nije Bog rekao“ a on to nije rekao. Danas imamo mogućnost ispitati svoje stavove koje smo prihvatili u svoje shvaćanje života vjere. Možemo danas čuti u knjizi Jošuinoj: „Ako vam se ne sviđa služiti Gospodinu, onda danas izaberite kome ćete služiti: možda bogovima kojima su služili vaši oci s onu stranu Rijeke ili bogovima Amorejaca u čijoj zemlji sada prebivate.“ Ne može se biti na svim stranama. Kako vjetar puše. Kako kome odgovara. Od Crkve se može zahtijevati da ide u korak s vremenom samo onda kad je u vjernicima otvoren žar i smisao za žrtvu i odricanje. Bez toga nema ničega. Kada se izgubio smisao za međusobno služenje ostali smo nasukani na milost i nemilost života. Kad je u braku napuštena ljubav sebedarja i zajedničke požrtvovnosti došlo je do njenog uništenja. Da bi se moglo ostvariti bilo što kvalitetno i dobro traži odricanje, žrtvu i strpljivost. Bez toga nema napretka. U našem mentalitetu je sve zapisano mora biti odmah i sad. Brzo bogaćenje na plećima svojih robova koji se umiljato nazivaju radnicima. Ne može se na tuđim suzama graditi bogata budućnost. Tako se gradi vlastito prokletstvo a ne prosperitet.
Danas nam Krist naglašava i oporim govorom za naše uši koje su se naviknule samo na glađenje od ljudi. I danas je njegov govor opor. Tko ga može slušati. Težak je taj njegov nauk jer proizlazi iz Boga a ne od čovjeka. Čovjek sve uništi, sve zagadi. Sve što je lijepo mora mora uništiti sve što je život mora izvaditi iz života. Ne može se sjediti na dvije stolice. Malo Bogu malo đavlu i anđelima njegovim. Ne može se biti razdijeljen. Da možemo birati vrijeme nikada se ne bi mogli usuglasiti. Tako je sve što stvara čovjek. Zakoni koji se donose izglasavaju ili su stranačke naravi jedni ga pišu drugi ga brišu. Uvijek se nešto nadopunjuje čas po hitnom čas po redovitom procedurom. Tako bi mnogi s Božjim zakonima. Ukinuti im Božju narav a prilagoditi ljudskim htijenjima uz nadopune kako kome paše. „Zar vam ne odobri Mojsije otputiti ženu zbog vaše bezočnosti.“ Tako je sve što se donosi na ovoj razini kad se želimo nekom svidjeti.
Svi smo mi kovači sreće svoje budućnosti. U sve se ulazi nepromišljeno. Od običnih građevinskih zahvata do braka. Sve je polovično u našim htijenjima. Naša bezočnost danas traži upravo to odreći se Boga. Zato nas i Isus pita kao i apostole o som nauku: „Zar vas to sablažnjava?“ Božji zakon ljubavi izaziva sablazan mnogih. On doista ostavlja ono što vrijedi za sve a ne samo za poneke. Kod njega nema mašinerije privilegiranih i više vrijednih. „Duh je onaj koji oživljuje, tijelo ne koristi ništa. Riječi koje sam vam govorio duh su i život su. A ipak, ima ih među vama koji ne vjeruju.“ Otvorimo svoja srca Bogu da nas iznova poučava. Vratimo se izvoru života koji unosi mir u naše živote. Nemojmo se bojati odvažiti živjeti po Božju, a ne po ljudsku. Ostvarujmo svoj život po onom svetom životu ostavljenom od Krista. U njega gledajmo i živimo onim životom koji nam je ostavio za naš dobar i kvalitetan život. Gospodine ti koji si put istina i život daj nam da u tebe se uzdamo i donosimo plodove ljubavi tvoje u vijeke. „ Ja i moj dom služit ćemo Gospodinu.“
Don Damir Bistrić
