Gospodine, put do Neba nije lagan, ali je vrijedan, jer nijedna žrtva nije uzaludna. Htjeli bismo uvijek biti na tome putu.
Želja je tu. No, tijelo je slabo. Ne želimo se, Isuse, opravdavati, ali zapažamo da se puno puta prevarimo kada Te želimo slijediti. Pamet nam govori da Ti imaš riječi Života vječnoga, da sve što nam savjetuješ jest dobro, plemenito i valjano, no, kada praksa dođe – izjalovi se naša odluka.
Usuđujemo se, Isuse, reći da je bolje da Ti preuzmeš sve naše udove, jer od dobre odluke, lako skliznemo na krive putove. Tako, recimo, Isuse, znamo da bližnje trebamo ljubiti kao samoga sebe; znamo da što god drugima činimo – Tebi činimo; jasno nam je da od grubih riječi nećemo uspjeti sazidati kvalitetan život. Zato Isuse, miljeniče naš, brate naš i Bože, iskreno Te molimo, kad usta otvorimo u komunikaciji s ljudima – učini čudo. Ti progovori preko nas; Ti im reci ono što trebaju čuti; Ti zamjeni naš govor svojim.
Da, Isuse, znamo da nas želiš učiniti herojima i da mi budemo ti koji će upravo po tom uspjehu da druge ljubimo poput Tebe, mi biti usrećeni, ali ne susteži se, Isuse. Slobodno zahvati u naš život i progovori Ti. Uzmi naše usne, reci umiljatu riječ svakom čovjeku, jer ju je svaki i potreban; uzmi naše usne, raširi ih u dragocjeni osmjeh za sve ljude, jer su ga svi ljudi potrebni; uzmi – ne samo naše usne, nego i ruke, i sve što treba, samo da naši bližnji budu zahvaćeni ljubavlju, te prestanu težiti za ovozemaljskim ispraznostima ili kratkotrajnim užicima, da bi bar malo bili sretni.
Isuse, znamo da danas nisi u svijetu prisutan onako kako si tijelom bio na zemlji prije 2000 godina. Zato ti, Isuse, ustupamo svoje ruke, svoje noge, svoj osmjeh, cijelo svoje biće, da ojađeni i ubogi Tvoju dobrotu osjete. Svaki Te čovjek treba, bio on toga svjestan ili ne. Zato: dođi!
Vlč. Marinko Stantić
