Gospodine Isuse Kriste, ovdje nazočni u Presvetom oltarskom sakramentu, želimo neko vrijeme provesti u većoj prisutnosti s Tobom. Stoga te molimo, kao što se Duh Sveti izlio nad apostole, tako i nama pošalji Svoga Duha, kako bismo se što više sjedinili i suobličili s Tobom.
Tu smo pred Tobom sa svim svojim slabostima, površnostima, rastresenostima, strahovima, umorom i drugim nesavršenostima. No, time što Ti govorimo kakvi smo, znamo da Te ne upoznajemo ni sa čim novim. Ti nas najbolje poznaješ, bolje nego mi sami sebe. Sve ovo što Ti govorimo, činimo to zato da sebi prisvijetimo koliko si nam potreban. Koliko god mi nizali istine o sebi, teško ćemo biti potpuno svjesni koliko Te trebamo. Zato, dođi nam Gospodine Isuse, bez obzira na naše trenutno stanje.
Gospodine, put do Neba nije lagan, ali je vrijedan, jer nijedna žrtva nije uzaludna. Htjeli bismo uvijek biti na tome putu. Želja je tu. No, tijelo je slabo. Ne želimo se, Isuse, opravdavati, ali zapažamo da se puno puta prevarimo kada Te želimo slijediti. Pamet nam govori da Ti imaš riječi Života vječnoga, da sve što nam savjetuješ jest dobro, plemenito i valjano, no, kada praksa dođe – izjalovi se naša odluka. Usuđujemo se, Isuse, reći da je bolje da Ti preuzmeš sve naše udove, jer od dobre odluke, lako skliznemo na krive putove. Tako, recimo, Isuse, znamo da bližnje trebamo ljubiti kao samoga sebe; znamo da što god drugima činimo – Tebi činimo; jasno nam je da od grubih riječi nećemo uspjeti sazidati kvalitetan život… Zato Isuse, miljeniče naš, brate naš i Bože, iskreno Te molimo, kad usta otvorimo u komunikaciji s ljudima – učini čudo. Ti progovori preko nas; Ti im reci ono što trebaju čuti; Ti zamjeni naš govor svojim. Da, Isuse, znamo da nas želiš učiniti herojima i da mi budemo ti koji će upravo po tom uspjehu da druge ljubimo poput Tebe, mi biti usrećeni, ali ne susteži se, Isuse. Slobodno zahvati u naš život i progovori Ti. Uzmi naše usne, reci umiljatu riječ svakom čovjeku, jer ju je svaki i potreban; uzmi naše usne, raširi ih u dragocjeni osmjeh za sve ljude, jer su ga svi ljudi potrebni; uzmi – ne samo naše usne, nego i ruke, i sve što treba, samo da naši bližnji budu zahvaćeni ljubavlju, te prestanu težiti za ovozemaljskim ispraznostima ili kratkotrajnim užicima, da bi bar malo bili sretni. Isuse, znamo da danas nisi u svijetu prisutan onako kako si tijelom bio na zemlji prije 2000 godina. Zato ti, Isuse, ustupamo svoje ruke, svoje noge, svoj osmjeh, cijelo svoje biće, da ojađeni i ubogi Tvoju dobrotu osjete. Svaki Te čovjek treba, bio on toga svjestan ili ne. Zato: dođi!
Isuse, još nešto: razum nam govori da ćeš sigurno doći, jer se još nije čulo da si ikoga zapustio ili odbacio. Nije to u Tvojoj naravi. Dakle, naš poziv da dođeš i zahvatiš čitavo naše biće nećeš odbiti. Nešto te drugo želimo zamoliti: pomozi nam da budemo svjesni Tvoje prisutnosti u nama. Sigurno je bilo puno situacija kada si djelovao preko nas. No, pitanje je koliko smo mi toga bili svjesni. Vjerojatno smo to sve pripisivali vlastitim zaslugama, okolnostima ili pukoj sreći koja se toga časa namjestila. Bilo je, vjerujemo, i trenutaka kada smo zakočili Tvoje djelovanje u nama, jer smo posumnjali da se iz te situacije išta dobro može napraviti. Oprosti za te trenutke! Zato Isuse, molimo te, djeluj u nama bez sustezanja, ali nam i daj Duha razuma i svijesti da budemo svjesni Tvog zahvata u naš život. Ta nam je svijest potrebna i radi toga da Te ne zakočimo u djelovanju svojom slobodnom voljom, ali i radi istine kojom ćemo priznati tko u nama istinski djeluje. Kad budemo svjesni Tebe u nama, kad dođemo do tog stupnja vjere da ne živimo više mi, nego Ti u nama, bit ćemo svjesniji koliko nas voliš, koliko ne odustaješ od nas. Za to ti hvala! (tišina)
Isuse, kad smo se tako lijepo nagodili s Tobom oko tvog djelovanja u nama, osjećamo da s Tobom možemo opušteno razgovarati. Ljubav otvara sva vrata, pa tako i našu komunikaciju s Tobom.
U našem svakodnevnom životu mnogo toga skupimo: i dobroga i lošega. Svaka negativna misao koja nam prostruji kroz glavu zakači koju moždanu vijugu, pa napravi nered. Zbog toga smo tužni, razočarani, zabrinuti, gotovo i ogorčeni. Za povratak dobru potrebno je katkada i više vremena. Zato te, Isuse, molimo da budeš i naš duhovni liječnik. Mnoge si bolesnike ozdravljao, mnogima povratio vid, prohodali su hromi, a gladni su siti odlazili kući svojima. Štoviše, pokazao si i da imaš suosjećanja prema svim ljudima.
Tomu se i mi nadamo. Vjerojatno naša bolest nije poput bolesti Tvojih suvremenika, ali smo svejedno, potrebni Tvoga zahvata. Iako smo različiti u odnosu na ljude Tvoga doba, i od nas tražiš isto: vjeru! Govorio si: Neka ti bude kako si vjerovao; ili: vjera te tvoja spasila. Tim ili sličnim riječima si obuhvatio njihovo stanje i tako uslišao ono za što su Te molili.
Ti ćeš, Isuse, rado zahvatiti i u naš život, oporaviti u njemu ono što je potrebno. Sigurno ćeš isto tako tražiti da nam vjera bude takva da bez i malo sumnje učiniš promjene u nama. Tu, Isuse, često padamo. Vjera nam je slaba. Umnoži nam vjeru! Pomozi nam vjerovati da ćeš Ti sve izvesti na dobro. Isuse, ti si u stanju od kamena napraviti djecu Abrahamovu; s Tvojom milošću i suhe kosti bivaju oživljene. A kakvi smo mi? Kakvi god da jesmo, Gospodine, djeluj. Djeluj, ali ne snagom naše vjere, već silom svoje Božanske moći i Svoje ljubavi. Znaš, Isuse, koga imaš! Ne uzmi nam ovo za zlo, već shvati kao izraz povjerenja u Tvoju svetu volju i ljubav kojom samo Bog može ljubiti svoja bića. Ako se, Gospodine, grijeha budeš spominjao – tko će opstati. Zato: primi ove naše riječi kako izraz svojevrsne vjere da ćeš unatoč našoj slaboj vjeri nas učiniti sebi slične, Tebi nalik po veličini Tvoga srca.
Ako se, Isuse, pitaš što ovako ne bismo češće razgovarali; zašto Ti se ne bismo češće prepuštali u Tvoju volju – odgovor bismo samo tražili u izlikama; tražili bismo izgovor, a i sami smo svjesni da je to daleko od istine. Možda ćeš svjedočiti i protiv nas da su nam molitve samo nabrajanja i da nam stega ne prija, te Tvoje riječi za leđa bacamo (prema Ps 50)? Pravo Te štuje onaj koji prinosi žrtvu zahvalnu: i onomu koji hodi stazama pravim, njemu ćeš pokazati spasenje svoje – tako nam poručuješ. I tu se, Gospodine, tebi obraćamo za pomoć. Molimo te, pomozi nam ići stazama pravim tj. Tvojim. Odlutamo tako gdje je zamamnost oka; gdje trenutno vidimo lakši put. Ako je lakši, ne znači da je ujedno i bolji. Zato, Isuse: uzmi nas pod svoje i ne daj nas nikome! (tišina)
Dopusti, Isuse, da Ti se ovoga puta obratimo moleći, ne toliko za nas, koliko za druge. U svijetu zapažamo muku. I sam si, Isuse, trpio od zlih ljudi. Sve si to učinio radi nas ljudi i radi našega spasenja. Hvala Ti na tome! Tim se mukama nikako ne nazire kraj. Štoviše, osjećamo da su zla sve veća i teža. Tlačitelji kao da izmišljaju kako će u činjenju zla biti raznovrsniji. Nevini najčešće u tome izvuku deblji kraj. Vjerujemo da ih primaš među svoje. Ipak, Isuse, daj vjere i snage svima u takvim situacijama: tlačiteljima odvrati misli da ne čine zlo, a onima koji su njihova žrtva pomozi u praštanju i daruj ljubavi prema svima progoniteljima.
Isuse, želimo te moliti da ponovno dođeš; da nastane novo Nebo i nova zemlja. Svojim dolaskom obnovi sve. Neka zavlada ljubav, prijateljstvo, sreća, razumijevanje, pomoć. Neka nastane onaj svijet kakvog si ga, Bože, prvotno zamislio i stvorio. Svjesni smo da bi se takav svijet stvorio kad bismo mi, kršćani, bili Tvoji istinski svjedoci u svijetu; kad bismo bili sol zemlje i svjetlost svijeta. Očito to nismo. Zato te, Isuse, molimo da se ne oslanjaš toliko na nas, već da preuzmeš u svoje svete ruke čitavo čovječanstvo, te živimo svi u skladu sa Tvojom voljom. To je naša želja; to je naša molba, a Ti nam daruj ono što je najbolje za nas, jer ti imaš uvid u cjelovitu istinu našega života.
Neka nas uvijek i u svemu prati zagovor Tvoje i naše majke Marije!
Vlč. Marinko Stantić
