Od četvorice Evanđelista samo sveti Luka opisuje iskustvo razočaranja dvojice Isusovih učenika, koji na sam dan uskrsnuća, ne znajući što se sve dogodilo u uskrsno jutro, odlučiše napustiti Jeruzalem.
Grad koji je čuvao nade Izraelove, postao je za njih mjesto razočaranja, prava grobnica jer su na Kalvariji s njihovim Učiteljem dva dana prije toga bile pokopane sve njihove nade. I dok su razmišljali o vlastitoj naivnosti i razočaranju koje ih je zadesilo, nisu niti bili svjesni vlastite sljepoće, poradi koje nisu bili u stanju ispravno sagledati što se sve dogodilo i što su im do tog trenutka navijestile žene i apostoli koji bijahu na grobu. Njihov pogled je bio zastrt ljudskim nadanjima i zamućen zemaljskim očekivanjima, te je odbijao svaki navještaj uskrsnuća.
Na jednom mjestu (Tumačenju Ps 118,23) sveti će Ambrozije upravo u tom duhu tumačiti svojim vjernicima ovaj evanđeoski odlomak. Svjestan da ne samo dvojica učenika iz Emausa, nego svaki čovjek ima povoj na očima duha, neku vrstu vela koji mu prekriva lice i pogled srca, jasno će ustvrditi kako je neophodno dopustiti Uskrslome da nas izliječi od te pogubne mrene – sljepoće duha: „Imaš sad način kako otkloniti taj veo koji ostaje na očima tvoga srca. Obrati se Gospodinu i veo će pasti. Pavao se obratio na Ananijin blagoslov i kao neke ljuske padoše s njegovih očiju, te je progledao onaj koji tri dana nije vidio. A kao što se liječi tjelesno oko, tako se liječi i oko duše, jer mu je pokazao lijek onaj nebeski liječnik o kojom je napisano: Riječ svoju je poslao, i ozdravio ih je, oslobodio ih je svih njihovih slabosti (usp. Ps 107,20). Taj liječnik koji liječi sve bolesti, te ozdravlja sve narode nije sa zemlje. Pošalji dakle, Oče, tog liječnika. Neka dođe Riječ tvoja, neka otvori oči moje. I oči apostola bijahu zatvorene, dok ih Isus nije otvorio. Naposljetku dvojici od njih dok su išli u selo koje se zove Emaus, što znači Pismo, upravo kad ih blagoslovi: Otvoriše se, reče, oči njihove, i prepoznaše ga. Dakle, da nam Isus nije otvorio oči, nitko ne bi vidio. Da Isus nije otklonio veo, nikome milost Evanđelja ne bi zasjala.“
Zato im se i je ukazao Uskrsli, jer je samo on mogao izliječiti pogled ljudskog duha za jasnu spoznaju i pomoći nam da otkrijemo pravu stvarnost oko sebe, stvarnost u kojoj nam sjaji događaj uskrsnuća. Ako ne osjećamo i ne uočavamo njegovu prisutnost, onda smo doista slijepi, te nama, kao i dvojici učenika iz Emausa, treba ozbiljna liječnička pomoć. Osim toga, ako u sebi nemamo žara ljubavi, onda nas nije dobro zahvatila njegova riječ i sveta prisutnost koju blagujemo. U tom će duhu u jednom drugom svom djelu (De Issac et Anima) sveti Ambrozije slikovito i poetski, govoreći o snazi ljubavi koja je jaka kao smrt, kako kaže Pjesma nad pjesmama, ustvrditi da ljubav ima ognjena krila: „Dobra ljubav ima dakle ognjena krila kojima leti kroz grudi i srca svetih, te spaljuje štogod je materijalno i zemaljsko, a štogod je doista iskreno, kuša. I štogod dotiče, svojom vatrom popravlja. Tu vatru je na zemlju bacio Gospodin Isus, te je zasjala vjera, upalila se pobožnost, prosvijetljena je ljubav, zablistala je pravednost. Tom je vatrom zapalio srca svojih učenika, kao što svjedoči Kleofa govoreći: Nije li gorjelo srce u nama, dok nam je tumačio Pisma? Ognjena krila plamenovi su božanskog Pisma. Naposljetku, tumačio je Pisma, a vatra je izlazila i prodirala u srca slušatelja. Doista, to su prava ognjena krila, jer Božje su riječi, riječi čiste, srebro vatrom kušano. Kad je Krist sebi uzimao Pavla, vidio je Pavao iznad sebe i onih što bijahu s njim svjetlo, te je pao u strahu, a ustao je prokušaniji. Čak je i apostolom postao onaj koji je dolazio kao progonitelj. I Duh je Sveti sišao, i napunio je cijelu kuću u kojoj su bili okupljeni mnogi, te su se iznad njih pokazali razdijeljeni plameni jezici. Dobra krila ljubavi su istinska krila koja su letjela po ustima apostola i plamena krila koja su izgovarala pročišćen govor.“
Poželimo i mi sebi ova ognjena krila ljubavi i sjaj vjere koji razgoni tmine našeg uma i duha, koja je Uskrsli podario dvojici učenika iz Emausa, kako bismo ga i mi jasno susreli, te zahvaćeni njegovim sjajem i žarom svjedočili vjeru u ljubavi prema braći. Otklonimo sljepoću srca sjajem njegova uskrsnuća, te kao navjestitelji puni ljubavi idimo ususret drugima razbijajući mrak neznanja i hladnoću sebeljublja ovoga svijeta.
Don Ivan Bodrožić
