U životu se danas svemu daje prednost što nosi u sebi glamur i prepoznatljiv status u društvu. Civilizacija smo važnih i cijenjenih. Sav svijet je sagrađen na temeljima nekakvih kultova ličnosti. Osobnih, stranačkih, imovinskih, crkvenih.
Svatko želi biti prepoznat i pozvan u društva odabranih. Čak postoji jedan opći pristup u kojem se svatko zamišlja u nekom od tih i takvih društava. Naslikavanje s važnima je bitno. Važno je biti sveprisutan. Svi iskačemo kao iz paštete sa slikicama i selfijima s važnima na društvenim mrežama. Sve se sređuje u našoj prividnoj moći. Svi svakoga znamo. Ma toliko smo važni da nam se sva vrata otvaraju. Taj svijet koji smo stvorili od nas je stvario ljude čudnih navika. Bahatost koju nosimo represija je prema svima. Bućkamo se u sve i svašta. Svi su kantice za sve. Svi sve znaju. Toliko sposobni za sve. Samo reci i sve će se odmah srediti jer ja znam ovoga i onoga. A to što si se s njim jedom susreo kao već je prisno prijateljstvo. Važno je samo ono što nam se propisuje kao važno a sve ostalo je manje bitno.
Tako smo opsjedniti svojim statusom da nam je vanjština postala najvažniji element dobroga života. Postali smo nepregledna masa prolaznika koja para svojim uzdignutim nosevima oblake u nadi da će nas neki primijetiti jer smo trendi. Bez ikakvog pardona upadamo u takva društva nepozvani i u svojoj nametljivosti zaboravljamo da ipak nemamo ništa zajedničko s takvima. Rekao bi Freud: “Prvi znak ljudske gluposti je potpuni nedostatak stida.“ Tako bi se dalo sve to nažalost nekako svesti kao neki rezime. Da se ipak naš život ne bi usalio u takvoj vrsti života Krist nam skreće pozornost na ono što Bog prepoznaje kao vrijedno i što On neizmjerno cijeni.
Da se nebi navukli na nekav ne razuman oblik života koji nas odvlači od dostojanstva čovještva današnji evanđeoski odlomak nam je od pomoći kao novo vrednovanje vlastitog života. Dvije prekrasne slike omeđuju današnji naš duhovni prostor. Prostor našeg razmišljanja. Jer svaki dio koji slušamo u Riječi Božjoj je stati ispred sebe. Pogled u sebe. Bez toga nema napretka života. Mnogi će reći da oni nemaju što raditi na sebi da su savršeni. Takvi su u velikoj zabludi jer onaj koji ne ulaže u svoju dušu a preokupiran je bavljenjem svojom vanjštinom je samo znak velikog osobnog nezadovoljstva u svim dimenzijama života od obiteljskog, imovinskog, poslovnog sve kao rezultat ogromne duhovne praznine. Da je to tako vidi se na svakom koraku. Sve neke estetske korekcije. Zahvati na tijelu propale duše. Kao da se više ne zna dostojanstveno stariti. Propisani kanoni današnje ljepote samo je izraz duboko prazne duše. Nebo se zatvorilo na šest mjeseci. Kiše nema usjevi su uništeni. Nema ni travke. Sve zalihe su potrošene. Nitko više nije na uzvišenim pijedestalima. Svaka kap vode se čuva. Bunari su pri kraju. I nikome u Izraelu ne bi poslan Ilija već udovici u Sarfati sidonskoj.
Bog odabire uvijek malene i ponizne. Oni prepoznaju Božji dar. Ova udovica dobiva dar koji je život. „U ćupu neće brašna nestati ni vrč se s uljem neće isprazniti sve dokle Gospodin ne pusti da kiša padne na zemlju.“ Doista Bog odabire svakog od nas malenih i nepoznatih tom svijetu da se ispune velika djela Njegova jer ga znamo prepoznati i na Negov dar zahvaliti. Kako se teško navikavati kad si imao sve a od jednom toga više nemaš ništa. To je proklestvo nerazumnih bogataša kojima je vladalo njihovo bogatstvo. Doista nad nama se nadvila nova suša vjere. Nebo se zatvorilo ponovno nad nama. Osiromašili smo se. Pokušavamo sve to nekako nadomjestiti ljudskim patvorinama. Ali siromašne duše ne mogu i nemaju mogućnost iz oholosti se poniziti pred stvoriteljem. Radije se pokoravamo prazninama i hvatamo na slamke lažnih obećanja. Svatko je danas u mogućnosti kupiti neki duhovni hazamplast koji samo prekrije rane duše ali ne donosi lijeka. I tako i hodamo ovim svijetom obljepljeni plastikom po svim šavovima s lošim puderom u kojem se nadamo da je prekrilo sve te neke nepravilosti. Doista se ima svoje zašto. Nisu sve oluje i nedaće došle da nam unište život one nam dolaze da nam očiste put od svega što nije bilo dobro.
Danas Isus Krist čini nešto važno za nas. Prihvatio je ovu našu igru. Zna on da mi patimo da nas se primjeti. On zato to i čini. Želi da vidimo da nas je primjetio bolje nego ikad. Promatra nas poput onih koje je promatrao na taj subotnji dan u hramu. Gleda nas kako smo i s čime smo došli pred njega. Nisu njemu bitna naša odjela niti modni dodatci koji se vucaraju za nama. Gleda nas s kakvom bahatošću danas ulazimo pred njega. Ima li u nama Straha Božjega? Ima li u nama ljubavi? Ima li u nama poniznosti i skrušenosti srca? Ima li u nama pobožnosti? Nažalost mislimo da se sve može danas kupiti. Možda i može ali samo na određeno vrijeme do sljedećeg puta kad svega nestane. Jer kad ne bude novca za novi mobitel, novi auto, novi stan, novu odjeću, ispari sva ljubav onih koje kako to kažemo smo obožavali i od supruga i supruge, djece, naklonika, političara i crkvenjaka. Nažalost to je taj naš okrutni svijet u kojem usiljeno i nerazmno životarimo. Zato nam naš dragi i ljubljeni učitelj poručuje da se život živi sveto. Iz praznog srca zvecka mnoštvo sitniša jer su nam duše siromašne. Shakespeare je u jednom odabranom društvu mecena rekao: “Plakao sam kad nisam imao cipele, ali prestao sam plakati kada sam vidio čovjeka koji nema noge.“ Ne znamo biti zahvalni za ništa. Ne znamo prepoznati. Ne znamo iskreno ljubiti.
Od danas živimo evanđeoski. Nemojmo se bojati ničega a osobito da nas niko ne pozna jer smo maleni ili neznatni, nepoznati. Dobro je to jer smo prepoznati od Boga. On nas prepoznaje kao ovu današnju udovicu koja je dala sve od sebe. Sve što je imala. Ništa ne zadržavajući za sebe. To je naš put sigurnosti. Tada će on nam sve dati, jer se nismo prepustili da s nama ovlada ništa. Bog će se tada pobrinuti za svaku situaciju u našem životu. Nikada nećemo biti zaboravljeni za svaku svoju potrebu. Život je prepun blagoslova ako se prepustimo njemu da nas vodi. Ojačajte se u duhu povjerenja jer njegova providnost obdaruje svakoga koji vjeruje u Njega.
Don Damir Bistrić