Neće li onda Bog obraniti svoje izabrane koji dan i noć vape k njemu sve ako i odgađa stvar njihovu? Kažem vam, ustat će žurno na njihovu obranu. Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?« (Lk 18, 1-8)
Bog će ustati žurno na moju obranu, no vjerujem li ja u to? Kakav je Bog za mene? Onaj koji žuri prema meni, koji mi hita u susret, ili onaj koji iz daleka promatra moj život, pomalo nezainteresirano, čekajući moj pad, bez želje za uplitanjem?
Možda iz iskustva nezainteresiranosti među nama zaključujemo da je i Bog sigurno takav: kome smo važni da bi se bez neke koristi zauzeo za nas. A možda nas i teškoće i nevolje života istroše u čekanju pomoći koja nikako ne dolazi, pa odustajemo od vjerovanja da je moguće da će sve biti dobro.
Pa ipak, Isus nam ponovno govori o Bogu koji dolazi u susret čovjeku u njegovoj nevolji. Čak i onda kada odgađa njihovu stvar. I to je obrat na koji smo pozvani: sigurnost da Bog čuje moju molitvu i sigurnost da će se, u svoje vrijeme, pobrinuti za mene, bez obzira na moju neznatnost.
don Boris Vidović
