Prigodno je da približavajući se kraju crkvene godine malo zastanemo i razmislimo o posljednjm stvarnostima koje nas ljude čekaju.
Koliko god ove teme bile teške i opterećujuće nemoguće je o njima ne razmišljati. Uvijek smo opterećeni mislima o težini našega života, no nikada ne razmišljamo o našoj prolaznosti. Kao da će ovaj vremeniti život na zemlji biti vječan. Tako se ponašamo i živimo. Trajno čeznemo za velikom pravdom i pravednošću ali se ništa ne poduzima u tom pravcu. Svi smo dionici nepravde i činimo je jedni prema drugima. Osobito to činimo prema onima koje volimo jer ih iz dana u dan ranjavamo svojim riječima postupcima i nezrelošću. Sve što činimo je na razini privremenih naših stanja koja smo sami prouzrokovali. Doista na neke događaje ne možemo utjecati. Takve okolnosti sve pogađaju. No uvijek je na svakome od nas pokušati promjeniti te sitacije u koje smo ne željeno uvučeni.
Naša svakodnevnica prepuna je čudnih događaja u kojima vlada opće nezadovoljstvo i beznađe koji sami sebi namećemo pod utjecajem nekih kojima je u interesu zbunjivati i unositi stanje nemira. Naši razgovori prepuni su brige i neizvjesnosti. Sve gledamo i vidimo crno. Ima se osjećaj kako je svemu došao kraj. Tu zapravo vidimo koliko je s nama ovladala nevjera. Kad više nemamo ništa za što bi se uhvatili onda tragamo za nečim što bi ispunilo prazninu koja je nastala u nama. Od vračare do vračare. Od iscjelitelja do iscjelitelja. Zabrinuti za budućnost imamo potrebu saznati što će nam se dogoditi u toj na izgled ne izvjesnoj budućnosti. Olako prelazimo preko svega jer se ne pouzdamo u Boga veće se pouzdajemo u šarlatane koji onda iskoriste tu naivnost za svoje vlestite interese. Mogli bismo reći da je naš život više predan okultnom negoli zdravoj, razboritoj i živoj vjeri. Pouzdavamo se u zvijezde, numerologiju, horoskop, tarot kao izvor željene informacije o budućnosti. Sve što nije dobro stavili smo kao zalog svoje vjere a svoju vjeru stavili smo postrance. Činimo zapise, slijevamo strahove. Koliko smo prozirni bojimo se crne mačke da pređe preko puta. Za zdravlje kucamo o drvo kao znak zdravlja premda je to isto drvo puno biše i mislimo kako smo veliki vjernici.
Razočaravajuće je koliko smo ostavili Krista a uhvatili se budalaština ljudskih. I onu trunke vjere tog zapaljenog žižka tada ne znamo iskoristiti kako treba nego kako što čujemo onda skačemo na sve strane. Pa čudesa. Pa viđenja. Pa seminari. Sve samo da se doživi nešto. A što – nema se pojma. Po završetaku klanjanja, karizmatskih susreta zna se reći baš nam je bilo ljepo. Samo što sutra sve opet je po istom.
Današnji evanđeoski odmomak želi nas poučiti važnosti ustrajnosti u vjeri. Sjetite se da svako malo negdje možete pročitati kako je netko, neki pojedinac, neka vjerska skupina, neka sekta, neki nazovi prorok objelodanio kako će na taj i taj datum u toliko i toliko sati doći do kraja svijeta. Toliko smo mi tih datuma prošli da je to za nevjerovati. No onom koji je podložan nije lako prihvatiti da će doći taj dio odjeljenja od ove zemlje za svakoga od nas i pojedinačno i svima zajedno. Svatko od nas snosi odgovornost za svoje čine i svoja djela. Što god učiniš zlo drugom očekuj isto i sebi. Svaka suza, svaki uzdah koji se otme u tuđem životu izazvan tvojom pakošću sustigne te brzo. To je kraj svijeta. To je uništenje. Mi stvaramo od ove naše zemlje mjesto paklenih muka. Doista gledamo ljude iz dana u dan koje volimo kako se pretvaraju u ljude koje više ne poznajemo. Svijet koji nestaje i umire.
Prateći svetopisamske odlomke nad kojima danas razmišljamo vidimo da je govor o kraju svijeta sasvim drugačiji od našeg doživljavanja. U našim mislima je to su prirodne katastrofe, razaranja, uništenja. Nasuprot ovim našim predodžbama govor o svršetku svijeta u evanđeoskom odlomku je opisan kao novo rađanje. „A od smokve se naučite prispodobi! Kad joj grana već omekša i lišće potjera, znate: ljeto je blizu.“ Kao proljeće. Preporađanje svega stvorenoga. Buđenje iz zamrlosti. Kad čitamo o katastrofalnom završetku, tada to nije govor o kozmičkoj katastrofi, već o preobraženju čovjeka.
Stari čovjek kada se otvara Bogu onda ostavljajući svako zlo prolazi pročišćenje koje je katastrofalno poput apstinencijskih kriza. To je katastrofa koja ništi svako zlo kako bi se dobru dalo mjesta. Krist je došao u svijet ne da ga smakne i uništi nego da ga spasi. Bez novog života nema ni dobre budućnosti. Danas je na nama da umre taj stari opaki čovjek koji je izvor sve ove tjeskobe koje podnosimo. Promjene nisu razlog za strašenje one nas potiču na novi život. Mnoge cilvilizacije mislile su da nikada neće proći njihovo vrijeme no od njih su samo ostali ljepi arheološki artefakti kojima se divimo. Za svaku propast i uništenje je odgovoran čovjek. Mi vjerujemo u budućnost spasa a ne propasti. Danas kad se pojavljuju mnogi apokaliptički pokreti, nažalost, čak i u samom kršćanstvu, usprotivimo se takvom beznađu. Nepotrebno je strašiti se smaka svijeta nego s nadom i ljubavlju sebe odgajajmo u nove ljude iskrene i žive vjere.
Ove dane koje nam je dao Gospodin iskoristite za dobro. Više se posvetiti svojoj obitelji. Ljudima koje volimo i koji su nam dragocjeni dar od Boga. Ne obraćajte pozornost na ljude koji u sebi nemaju nade i koji vas žele uvlačiti u svoja beznađa. Usmjerujmo se svi zajdeno na ono što je naše poslanje vjernika radosno iščekivati dolazak Kristov u ljubavi i zajedništvu. „Tada će ugledati Sina Čovječjega gdje dolazi na oblacima s velikom moći i slavom. I razaslat će anđele i sabrati svoje izabranike s četiri vjetra, s kraja zemlje do na kraj neba.“
Don Damir Bistrić
