Svi su ljudi patnici. Nitko nije imun na žeđ i glad, glavobolju i zubobolju, nitko nije imun na kritike, napade, nerazumijevanje i nesporazume. Svatko ima svoje bolesti, svoje mane, svatko ide svojim putem prema smrti.
Čovjek je u srži patnik. Stoga je jedini ispravni stav prema čovjeku, biti mu supatnik. Nikada čovjeka ne osuditi, jer ne znaš zašto je takav.
Nikad čovjeka koji pada ostaviti da leži, nego ga podignuti. To znači liječiti vlastito srce. Nikad čovjeka koji je ranjen ne ranjavati još dalje, nego mu zaviti rane, liječiti ga i tako i sebi donijeti mir.
Ne ubijati zločinca, nego ga razumjeti, liječiti i spašavati, to znači stvarati novo društvo. Ne opominjati djecu vičući na njih, nego ih ljubeći, biti s njima strpljiv, moliti za njih i očekivati da će se u njima pojaviti dobro, koje je u svakom čovjeku posađeno. Svi smo mi ranjivi i svi mi očekujemo nekoga tko će nas prihvatiti, razumjeti, zaviti nam rane i koji će nas primiti pod svoj krov. Svi mi očekujemo nekoga tko će nam se nasmiješiti i reći da smo simpatični. Očekujemo da će nas netko povesti autom s radošću, da će nam netko, dok prolazi pokraj slastičarnice, kupiti sladoled i reći: »Simpatičan si mi i zato sam to učinio.«
Tomislav Ivančić