„Kad dođe punina vremena odasla Bog sina svoga od žene bi rođen.“ Ovim riječima današnja svetkovina opisuje tajnu naše vjere o utjelovljenju Sina Božjeg, opisuje nam ono što nas ovih božićnih dana ispunja radošću, opisuje nam ono što u svojim crkvama, obiteljima, ali ponajprije u svome srcu slavimo. U toj tajni Bog je došao k nama ušao u našu svakodnevnicu i postao jednak s nama. On je postao čovjek, ljudsko dijete. I to je razlog i uzrok naše radosti ovih dana.
Htio je uzeti tijelo koje mi imamo, da osjeti kucanje bila što i mi osjećamo. Da osjeti majčinsku ljubav koju i mi osjećamo, da osjeti siromaštvo, težinu križa, prezir i zapuštenost. Da osjeti naše prijateljstvo i ljubav, jednom riječju da postane s nama u svemu jednak osim u grijehu. Dakle sam Bog postaje nama jednak, ali ne samo jednak, nego Bog u nama, dokle god je u nama on je milost posvećujuća.
Mi smo poput Marije nositelji Krista, živo svetohranište jer u sebi nosimo Boga i uvijek je s nama i u nama. Dok hodimo, dok putujemo, radimo na polju ili tvornici, dok se veselimo i radujemo, dok smo u tuzi i žalosti ili patnji. Kad smo kod kuće ili na odmoru, nikada nismo sami. Bog je uvijek s nama.
Jedna američka djevojčica ovako je opisala proslavu Božića u svojoj obitelji: 23. XII. Još nikad nismo imali toliki božićni bor. Raste u vrtu pred kućom. Jučer smo ga bogato okitili. Ne pamtim kada smo na bor objesili toliko električnih žaruljica. Lani nam je ponestalo žice pa nam je bilo neugodno pred susjedima. Mama ne voli Božić. Mora pozvati djeda i baku koje ne trpi. Meni su dragi jer mi uvijek nešto poklone. 24. XII. Danas je jedini dan u godini kada idemo u crkvu. Mama ide samo zbog toga da je ne bi susjedi ogovarali. Nadam se da ću dobiti puno darova. Djed i baka željeli su da prvo pjevamo božićne pjesme. Mi nismo htjeli. Na TV je igrao film koji nismo htjeli nikako propustiti. A onda je počelo: tata mi je poklonio kazetofon, od mame sam dobila torbicu za kozmetiku. Dobila sam i novaca. Na kraju je došla božićna purica. Ostalu večer proveli smo gledajući TV. 27. XII. Jutros je tata raskitio bor pred kućom. Mama i tata već su se posvađali zbog toga. Poslijepodne djed i baka su otputovali. Moji su konačno odahnuli. Ja se nekako glupo osjećam. Tjednima sam se radovala Božiću, a sada je ostala samo neka čudna praznina. Razočarana sam. Ostaju mi samo pokloni. Zar se Božić ne slavi zato što se Isus rodio? O tome se u našoj kući uopće ne govori. Važni su okićeni bor, darovi i purica. Tata i mama ne vjeruju u Boga. Smiju li onda uopće slaviti Božić?
U kontekstu ovih božićnih dana razmišljamo o Bogu koji se pojavio na zemlji u liku Malog Isusa. Bogu koji s nama i u nama. Stoga odvratimo za trenutak pogled od ove jeftine radosti i veselja koje nam se nudi sa svih strana a poslije koje se osjećamo isto kao i prije ili još gore, uniđimo u srž svoga srca i duše te promislimo ovih dana tko je On i odakle je i zašto došao?
Ovaj vječni Sin Božji siđe s neba da bi se mi mogli na nebo popeti. Nije našao drugoga stana na zemlji doli siromašnu betlehemsku štalicu, kako bismo mi imali pravi stan na nebu, zato je siromašna betlehemska štalica magnet koji nas ovih dana neodoljivo privlači i zove k sebi, privlači naše srce i tu se ugodno osjećamo. Ova štalica je divno svjetlo koje nas iz mraka pozdravlja i mami k sebi. Ta štalica je oganj koji nas na poseban način zagrijava i čini djecom Božjom i Božjim suradnicima na poseban način. I ovih dana milijuni kršćana dolaze pred betlehemsku štalicu, iako je već prošlo više od 2000 godina od ovoga događaja, tražeći i nalazeći u njoj smisao svoga života. Jer se čovjek može osjećati radosnim i ispunjenim samo u Božjoj blizini. Pa što god nam se u životu dogodilo, nećemo se izgubiti ni biti tužni, jer tko pravilno osjeti božićnu radost, nosit će je vječno u svome srcu i svojoj duši. I mi poput Marije, Josipa, pastira, kraljeva i svih drugih vežimo uz betlehemske jaslice i svoga božanskog Spasitelja svoju vjeru, svoju ljubav, sve naše težnje i nadanja. Ako tako postupimo nećemo se prevariti niti razočarati.
Posvjedočimo ovih dana za «Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka», posvjedočimo za «Riječ koja je tijelom postala i nastanila se među nama i u nama», pokažimo drugima put ka Kristu, Crkvi, k svetoj misi, k sakramentima. Pokažimo da smo Božji i da nas zajedništvo i blizina s njime ispunja radošću i srećom. Budimo ponosni što smo Božji i što Bogu pripadamo. Danas slavimo Mariju Bogorodicu onu koja je prihvatila svojevoljno postati suradnica s Bogom. Majčinstvo ostaje ne zamijenjiv dar ovom svijetu. Majka je ona koja plače, trpi, pokušava, razapeta na sve strane, radi, uči, smiruje, njeguje. Ponekad ne uspijeva sve što je planirala. Usprkos svim besanim noćima, boli, iscrpljenosti,brigama uvijek ostaju uz svoje dijete. I sve bi uvijek to ponovile i sve učinile. Kao i naše majke imamo još jednu koja s istim intezitetom nas ljubi jer mi jesmo svi njezina djeca. Uzdignimo danas svoje srce i stavimo ga u njezino kako bi smo ponajprije znali zahvaliti svojim majkama. Kako bi smo im pružilo dostojanstvenu ljubav koju smo od njih primili. Pa neka to bude naš najbolji početak koji će nas vratiti na ispravan smisao i neprolaznu ljubav. I svi skupa danas na početku nove građanske godine dok donosimo nekakve odluke, zamolimo Isusa, našeg novorođenog Kralja, da nam dade tu veliku milost da u njega uvijek živom vjerom vjerujemo i da njega uvijek žarkom ljubavlju ljubimo, da radost susreta i blizine s Njime drugima svjedočimo. Neka nam On čije sveto porođenje ovih dana slavimo postane životni put svakoga od nas kao izvor radosti za sve dane koje će nam On darovati. Sretna vam Nova Godina!
don Damir Bistrić
