Cijeli prošli tjedan koji je iza nas vodio nas je današnjem događaju koji iščitavamo u današnjem evanđeoskom odlomku. Kroz cijeli tjedan kroz pisma susretali smo se sa sobom jer to i jeste korizma.
Prepoznati u sebi mnoštvo onoga što nas je udaljilo od Gospodina zadaća je za nas vjernike kako bi krenuli naprijed. Zato je ovo vrijeme korizme najplodonosnije za nas. Kao što je sad već poodmaklo vrijeme pripreme u poljima u kojima se pripravlja zemlja za sjetvu i sađenje mnogih poljoprivrednih kultura da bi urodila plodovima tako je i naša duša potrebita čišćenja od svih korova i svega što je neplodno, što je istrunulo i što se sasušilo kako bi nastupila plodnost života vjere.
Korizma je vrijeme čišćenja od nakupljenih duhovnih korova koji su zagušili plodnost kršćanskog svjedočanstva i dobre vjere. Premda je moderno sve više govoriti kako je vjera privatna stvar, kako se vjera prakticira onako kako se pojedincu to sviđa i kad se hoće i na načine kako se hoće. To je zapravo zabluda koji nas je udaljila daleko od one prave i istinite vjere. To je samozavaravanje i opravdavanje svoje duhovne lijenosti. Svi bi smo htjeli da nam je u životu lijepo da teče med i mlijeko. Uvijek čeznemo za utopijskim svjetovima koji nam postaju neostvarivi. Svakog dana olako se gubimo u potrazi za stanjem koji će nas uvesti u radosti i sreću i vječno bježimo od sebe, svojih godina, svojih života i svega onog što jesmo. Kad nas ne uveseljavaju ti izvanjski i unutarnji sintetički pokretači onda ostajemo na izmaku snaga. Tada nam treba ta naša privatna vjera koja će nas oraspoložiti. Vratiti nam kako se kaže pozitivnu energiju.
No vjera koja nije utemeljena na Kristu ne može ni jedno srce osloboditi nemira i niti donijeti blagostanje duha. Bez Isusa Krista nema života. Bez Isusa Krista nema spasenja. Bez njega nema ništa. Potraga za Isusom u naše vrijeme uvijek kreće od senzacionalizma. Čovjek koji želi pronaći Krista ponajprije kuca na razvikana senzacionalistička vrata i uvijek mu se otvaraju ona koja nude što manje napora za vjerski život. Dođi bit će ti lijepo. Osjećat ćeš se dobro. Sve se to temelji na nekakvim emocijama. Instant duhovnosti su gore od instant pripravaka kave za minutu ili pak nekakvih mućkalica na koje smo navikli koje su prepune aditiva koji nas na kraju okuju u ovisnost. Vjera koja u sebi nema napora i odricanja ne vodi ničem osim privremenim dobrim osjećajima koja jako brzo splasnu i ostavljaju još veću prazninu u onima koji su tražili ispunjenje i iskrenu vjeru. Upravo o tom danas i piše sveti Luka.
Nisu ni apostoli bili imuni na svakodnevnicu. Svatko se jako brzo potroši. Koliko god želiš biti svakom na raspolaganju svaki susret postaje sve veći zamor. Kada je umor prisutan onda svakoj domaćici postane dosta svih onih djela ljubavi koji čini za svoje ukućane. Od spremanja do kuhanja. Kad ne vidiš napretka kad ne vidiš ništa što te ostvaruje što je za dobro jako brzo dolazi vrijeme razočarenja. Zapravo koliko god pokretačkog elana postoji u nama tako vrlo brzo odustajemo od svega što je dobro jer nemamo pozitivne povratne informacije. Apostoli su bili oduševljeni s Isusom. Događala su se mnoga čudesa. Imponiralo je svakom od njih biti uz njega. U svakom trenutku blizine s njim bili su svjedoci nadnaravnih događaja. Bilo im je lijepo. No koliko god su bili svjedoci velikih Božjih dijela toliko im je sve to postalo rutina. Ono što je do jučer bilo interesantno postalo im je svakodnevno prisutno. Tada nastaju krize, zamor nezadovoljstvo. Neš ti tih čudesa. Sve smo ostavili zbog njega. Takav je i naš stav. Jako se brzo naviknemo na ono što je dobro tako da ga više ne primjećujemo. Teško se izvući iz zamora. Ponavljamo u sebi; ništa mi se neda. Sutra ću to. Svaki ljudski zanos nužno prati susret s realnošću, a to znači i ulazak u krizu. U zanosu se miješa moguće i nemoguće, želje i stvarnosti. Tek kroz život se zanos pokazuje koliko je realan, a koliko utopija.
Krist je svjestan situacije u kojoj se čovjek nalazi i čini ono što je za svakog od apostola ali i nas potrebno. Obnavlja nas i učvršćuje u vjeri. Kristovo preobraženje ispred apostola otvara novu dimenziju koja nam je pomalo neshvatljiva ali željkovana. Kristovim preobraženjem otvaraju se vrata proslavljenog života. Preobraženjem naš ovozemaljski život dobiva još veću dimenziju u kojem spoznajemo da smo svi mi svatko od nas poslani i darovani jedni drugima za novi život kako bi preobrazili darovano nam vrijeme, kulturu, civilizaciju. To jest smisao ovog našeg putovanja ovom zemljom u kojoj kao učenici Isusovi donosimo živo svjedočanstvo proživljene vjere. Samo ono što je proživljeno to nas oblikuje, to se svjedoči to se živi. Odgaja nas za zajedništvo, dobrotu, blagost i pripravlja za nebesko. Uvijek je teško govoriti o nebeskom. Više smo mi vezani za ovo zemaljsko i uvijek idemo od te perspektive. Upravo zbog toga što smo se previše vezali za ovo prolazno ono što je božanske naravi ostaje postrance. No ostaje nam znatiželja. Ištemo Božje očitovanje. Čeznemo za viđenjima i nadnaravnim znakovima. Žudimo za nesvakidašnjim. Želimo biti prisutni u tim događajima akteri kojima će biti otkriveno ono što želimo znati. Kazat će današnji proricatelji zašto da budeš u neizvjesnosti, doznaj što će biti u narednom razdoblju u tvom životu. Bit će ono što sam izgradiš.
Krist se danas preobražava ispred svakog od nas. Poziv preobraženja počiva u velikim otajstvima. Proročkoj pripravi za spoznanjem otkupitelja i vršenju zapovjedi. Do Isusa objava se događala u “oblaku” koji je zasjenjivao Mojsija na Sinaju, no u Kristu se od sad objavljuje na preobraženom ljudskom licu. Preobraženje nas vadi iz osrednjosti i uvodi u zanos života vjere. Nije nam potreban kako puno puta mislimo ostanak u tim stanjima neke duhovne slatkoće, umiljatosti i smirenosti. Dopustimo da nas Bog preobrazi. Doista naša čežnja za većim darima uvijek stoji. Potreban nam je novi zanos koji će u nama činiti darove preobraženosti. Darovi su to Duha. Ljubav, dobrota, sebedarje, blagost, dobrostivost. Živimo svoju vjeru da se ne približimo onom što danas sveti Pavao kaže Filipljanima: „Mnogi žive kao neprijatelji križa Kristova. Svršetak im je propast, bog im je trbuh, slava u sramoti – jer misle na zemaljsko.“ Trsimo se ovdje životom svjedočiti Božju preobraženu nazočnost među nama i neka Bog, Isus Krist nas podržava u svakom dobrom djelu i neka nas blagoslovi svakim blagoslovom duhovnim.
don Damir Bistrić
