Pod nazivom tijelovo skriva se velika tajna naše vjere. Prisutnost Isusa Boga i čovjeka u sakramentu Euharistije. Euharistija je rođena, kako smo slušali u Evanđeoskom izvještaju uvečer na Veliki Četvrtak, u ozračju Isusove muke.
Evanđelisti opisuje trenutak pred Isusov odlazak iz svijeta vrlo dramatično ali sveto. Isus dijeli kruh kojega naziva svojim tijelom. Najprije uzme kruh, pa ga blagoslovi, potom ga razlomi, a onda ga dade učenicima i reče: Uzmite, ovo je tijelo moje. Slično čini i s čašom vina: Uze, zahvali, dade i reče: Ovo je krv moja, krv Saveza koja se za mnoge prolijeva. U euharistijskoj molitvi ponavljaju se riječi: «Ovo činite meni na spomen»! Toliko puta za svete mise čuješ Isusove riječi po kojima je on sam, Bog i čovjek, prisutan pod prilikama kruha i vina. Drugim riječima kazano: Bog je postao ne samo čovjekom, nego i kruhom za nas, za mene, za tebe! Danas ga možemo uzeti u svoje ruke. Danas možeš blagovati Njegovo presveto Tijelo, kako bi imao vječni život. Njegova prisutnost je stvarna, jer je On sam to rekao: «Ovo je tijelo moje, ovo je krv moja»! Zato, kada na riječi svećenika «Tijelo Kristovo» odgovaraš Amen! To znači: da vjeruješ, da tako jest! Blago onima koji s vjerom i ljubavlju pristupaju i blaguju Njegovo Tijelo! Blagovanje tih darova ima veliku moć. Krijepi našu dušu. Učvršćuje vjeru. Preobražava. Učvršćuje nas u dobru, te nas čini radosnim svjedocima Božje ljubavi. A sjetimo se: Bog je ljubav. Po krštenju smo zaronjeni u Krista, sakrament euharistije nas još više ujedinjuje s Bogom. Primanje i blagovanje pričesti predokus je nebeske gozbe.
Blagovanje euharistije uzdiže naše čovještvo. Dobivamo duhovni, vječni život. Sam Isus je to rekao: «Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju ima život vječni i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. A ako ne blagujete mojeg tijela i krvi, nemate života u sebi. Svaki puta kad dolazimo na sv. misu mi potvrđujmo našu ljubav prema Bogu. Bog nije Bog apstrakcije ili neka navika. On je blizu mene i tebe. Učitelj je ovdje i zove te. Poznata je jedna zgoda iz života sv. Ante: Kako mu se jednom nakon primljene pričesti ukazao mali Isus. Tom prigodom svetac ga upita – Dijete odakle dolaziš? Kako se zoveš ? Što tražiš! Isus je odgovorio: Dolazim s neba. Moje je ime zlatnim slovima zapisano u betlehemskoj štalici, na križu, u Jeruzalemu, a sada na svim vratima Svetohraništa. Ja sam Dijete Isus. Tražim srca ljudi»! Kad je Antun čuo te riječi rekao je: «Isuse s što tražiš od mene? Antune tražim tvoje srce. Danas On to ponavlja nama svakom od nas. Bogu nije svejedno, On te voli. Srca učenika iz Emausa bila su ražarena onog trenutka kad su prepoznali Isusa do susreta s Njim bili su snuždeni, malodušni, očajni, promašeni, bez cilja. Upitajmo se danas mi: Kakvo je moje srce? Kako ja prepoznajem Isusa u lomljenju kruha Euharistije? Je li ražareno? Pristupam li uopće euharistiji? Vjerujem li ja uopće u Isusovu nazočnost u Euharistiji svim srcem svojim, svom dušom i pameću svojom? Kažem jednostavno ali vjerujem li? Što stoji iza tih naših riječi? Što pokazuješ životom oduševljenost, radost ili si i dalje snužden, lutaš. Možda misliš, poput većine modernih ljudi da sve u životu možeš sam. Nije ti potrebna pomoć! Ma kakav Bog. Kakva Euharistija. To su priče za malu djecu. Stavimo ruku na srce kome to nije potrebna ta doza stimulansa, koji bi nas razbudio i pokrenuo, koji bi nas malo ohrabrio i u nas ulio nade? Ma tko je to među nama onaj koji smije reći da je idealan i da je savršen i kome ne treba ama baš ništa? Kome to ne treba doza hrabrosti pa da može ustati protiv nečega što u njegovoj sredini ne valja? Da digne glas za malog čovjeka? Da se izbori da ljudskost bude stvarno na djelu, ne samo načelno i deklarativno. A pozvani smo kao kršćani biti kruh koji se za drugoga lomi. Eto to je jedan od plodova euharitije. Pa zašto i mi ne posegnemo za tim prokušanim receptom – za tim stimulansom? Isus je tu i čeka susret sa nama. Ne samo susret. jer u Hostiji je i više od toga, više od susreta – tu nam se on daje i želi ostati u meni, u mojoj duši, u mojem srcu.
On je dakle tu, Bog s nama. Ne zaključan u svetohraništu. Naprotiv ta Isus ne pozna nikakve okove i brave. Isus dapače kida okove tame i grijeha, mržnje i nemira, nesreće i prokletstva. Danas nas Isus zove: Napuni dušu nepropadljivom hranom, nepropadljivim kruhom, i ja ću biti s tobom. On mi i sada govori: „Tu sam, za tebe i zbog tebe“
Zašto i sada ne vjerovati da i sada nama Isus govori: Ja sam tu. Evo me. Računaj na mene tada kada ti je teško i kada te križ i nevolje života pritisnu. Tada kada se od tebe svi okrenu i kada su svi protiv tebe. Kada te osude, kada si nesiguran i očajan. Uz tebe sam. Kad mi katolici slavimo otajstva svoje vjere. To ne slavimo kao neki na način da se prisjećamo nekih događaja koji su se jednom dogodili i ništa više. Bilo pa prošlo, a mi se kao eto nešto prisjećamo. Mi slavimo, a slaviti znači u nečemu aktivno sudjelovati a ne biti tek puki promatrač sa strane. Slavimo ne samo prošlost već prije svega sadašnjost. Veličanstvena djela Božja tiču se mene i moga života, izbliza, sada i ovdje. I što zaključujemo stojeći danas pred tajnom Euharistije. U prilikama otajstva Euharistije naš ljudski razum otkriva svu svoju bespomoćnost i ograničenost. Svu svoju malenost i nedostatnost. Ali isto tako Euharistija je za svakoga od nas najveći dar i najveće čudo. Po Euharistiji nam Isus daje samog sebe, pobožanstvenjuje nas i uvodi u život Presvetog Trojstva. U euharistiji primamo lijek besmrtnosti. Pred tim darom ne možemo ostati slijepi, gluhi; ne bi bilo dobro zaobići dar života, a prikloniti se raspucalim zemaljskim čatrnjama, koji niti vodu imaju niti našu životnu žeđ mogu ugasiti. Nažalost nama kao da su ponekad puno važnije naše sitne ovozemaljske radosti, nego preobilje nebeske radosti koja nas čeka na dohvatu ruke, samo je treba uzeti. I onda nakon svih zemaljskih bespuća i stranputica nađemo se pred zidom. Ovozemaljski kruh pomalo nam izmiče iz ruku. Ostadoše i kuće i vile, polja, vinogradi i maslinici, automobili i bankovni računi. Na vječnost nam valja pomišljati, a mi nespremni. Imajmo na pameti: svako svjesno, namjerno i dobrovoljno zanemarivanje dara Euharistije u sv. misi vodi nepovratno u duhovnu propast, u duhovnu ruševinu i životnu razvalinu. Biti kršćanin a ne imati udjela u svetoj Euharistiji po njoj ne živjeti znači biti smješan, zavaravati samog sebe, zatvarati oči pred životnom stvarnošću, vrtjeti se neprestano u istom krugu života, u kružnom toku, umjesto hoditi naprijed.
Kao dionici euharistije pretvaramo se u ono što blagujemo. Pozvani smo biti euharistija. Kruh koji se lomi za svijet i u svijetu u kojem nas je Božja providnost postavila. „Podajte im vi jesti“ veli Isus u današnjem Evanđelju svojim učenicima. Nemoguće je euharistiju slaviti na ispravan način ako kao vjernik kad prijeđem prag crkve, u svojim redovitim životnim trenutcima u svojoj obitelji, na svom radnom mjestu, u društvu ne živim euharistijski već naprotiv živim sve suprotno euharistiji. Nije on kruh koji se lomi za drugoga već je drugi kruh čiji život on razlama i mrvi iskorištavajući ga za svoje sebeljubne probitke i užitke. Ako se dopustimo zahvatiti euharistijom, tada sa ovih naših „pet kruhova i dvije ribice“ mijenjamo svijet. Ne mi nego Krist u nama i po nama. Tada ovo naše ljudskim očima gledano malo i neznatno, bezvrijedno postaje mnogo, postaje blagoslovljeno. Gladni smo poput onoga mnoštva u evanđelju. I bilo bi za očekivati da ćemo jednako tako dolaziti i snažiti se, primati taj dar sigurnosti, koji nas jedini može usmjeravati na našem ovozemaljskom putovanju. Krenimo onda u život u kojem je Isus uistinu i naša snaga i naša pjesma, naš putokaz i naš vođa, naš prijatelj, naš Spasitelj!
don Damir Bistrić
