»Zaista, kažem vam, nijedan prorok nije dobro došao u svom zavičaju.« Čuvši to, svi se u sinagogi napune gnjeva, ustanu, izbace ga iz grada i odvedu na rub brijega na kojem je sagrađen njihov grad da ga strmoglave. No on prođe između njih i ode. (Lk 4, 16-30)
Toliko smo toga čuli, toliko toga vidjeli; toliko toga iskusili i proživjeli, da nam se čini kako nema ničeg novog u životu: sve već znamo. Znamo osobe s kojima živimo, znamo svoje najbliže, znamo njihove mane, postupke, znamo što od njih možemo očekivati, znamo što misle, tko su i kakvi su. I ne očekujemo da bi se tu moglo nešto novoga dogoditi. Zaboravili smo da je čovjek misterij.
Slično je i s našim odnosom s Bogom: i Njega znamo. Znamo zapovijedi, pravila, što se od nas očekuje, što bismo trebali; znamo da je On tu negdje, blizu, a opet neprepoznatljiv i neshvatljiv. I ne očekujemo da bi nam mogao biti potpuno bliz i da bi nam mogao biti nov, i izazovan. Zaboravili smo da je Bog misterij.
A kad se Riječ ipak nekako probije do naših srca, počne nas uznemiravati, te je svim silama nastojimo izbaciti van: dovodi u pitanje sve ono u što smo tako sigurni. I tako ostajemo u zatvoreni u vlastiti poznati svijet, svijet u kojem smo sigurni, ali u kojem nema radosti ni iznenađenja. Ali jedino Riječ ima u sebi snagu ispuniti naš život dubokim smislom i radošću, otkrivajući iznova misterij života prisutnog u ljudima s kojima živimo.
don Boris Vidović