Kad je Gospodin ugleda, sažali mu se nad njom i reče joj: »Ne plači!« Pristupi zatim, dotače se nosila; nosioci stadoše, a on reče: »Mladiću, kažem ti, ustani!« I mrtvac se podiže i progovori, a on ga dade njegovoj majci. (Lk 7, 11-17)
Kako nam je ponekad potrebna neka snažna riječ, riječ koja će oživiti naš usnuli i pomalo zamrli život: život u kojem sve ide nekim svojim tijekom, a u kojem smo zapravo iznutra više ili manje nezadovoljni; život u kojem su odnosi postali mrtvi i koje održava samo navika; život u kojem Bog predstavlja samo daleku slutnju povezanu s blagdanskim okupljanima punim nervoze i želje da to što prije prođe.
Tko će izgovoriti tu riječ, i gdje je možemo čuti, u mnoštvu riječi koje izgovaramo bez sadržaja i značenja? Božja Riječ jest jedina kadra prodrijeti kroz sve naše tame boli i suzne doline, jedina ona ima u sebi snagu oživjeti naš mrtvi život, i dati mu smisao i puninu za koji je stvoren. I jedino oživljeni Božjom Riječi možemo graditi odnose povjerenja i pripadanja jedni drugima, u uzajamnom poštovanju i ljubavi.
don Boris Vidović