Naš odnos s Bogom uvijek je na nekakvim klimavim nogama. Puno puta Boga promatramo po nekim krivim slikama koje su se urezale u naše živote kroz određena iskustava koja nisu osobna već su prenesena i uvjetovana.
Cijelo vrijeme nas netko plaši s Bogom. Od djetinjstva uvijek nam se govori i plaši nas se kako nas Bog prati i snima kao kojekakvi “Big brother” i traži nam najmanju pogrešku kako bi nas kaznio. To nije naš Bog. Doista u životu je potrebno imati krepost i dar Duha Svetoga koji se naziva strahom Božjim kako bismo svoga Boga častili cijelim svojim bićem. Cijelim svojim životom. Kad se čovjek odvaži biti s Bogom tada mu se otvaraju vidici i život koji do tada nije niti vidio, ni primijetio. Bog nas uvijek upravlja prema divnom otajstvu svoje ljubavi i jedino kroz ljubav Boga se može shvatiti kao onoga koji je svemoćan koji sve čini za čovjeka dobra i ponizna srca. Bog nam je ostavio slobodu kao najsavršeniji i najvažniji dar. On se ne pača u naše stvari. Kroz slobodu dao nam je odgovornost za svaki svoj čin i svako svoje djelo. Na taj način otvorio nam je najdivnije a to je da svojim postupcima kreiramo život upravo onako kako mi to želimo. Na taj način ne ograničivši nas u ničem prepušta nam odgovornost u upravljanju s našim životom. Nažalost svjesni smo da smo jako loši upravitelji. Jako loši gospodari i to onoga što nam je najdragocjenije, a to je naš život. Sve što nosimo u sebi i svom životu mi nosimo kako izravni odabranici onoga što nam se nudilo i što smo prihvatili. Mi se uvijek vadimo na nekakvu sudbinu. Sudbine nema. Jer kad bi nam Bog određivao usud onda bi nam uskratio ono što je njegov najdivniji dar, a to je sloboda. Ne možemo zanijekati da je izvor svih naših međuljudskih odnosa svih netrpeljivosti i svih događanja ono što smo mi namrli. Svojim grijehom ugrožavamo i sebe i druge, i društvo i Crkvu.
Mi smo oni koji nose odgovornost nad svim, pa i nad svojom bolesti. Premda nam je lakše nekada okriviti Boga, mi samo odabiremo zbog svoje nerazumnosti sve ono što se onda kroz život očituje kao posljedica. Ni jedna najmanja stvar ne može ostati besplodna. Ni jedna psovka ne može donijeti mir u srce. Ni jedna vulgarnost ne može donijeti poštovanje. Ironija, sarkazam, ponižavanje, izrugivanje, ismijavanje, ništa od toga ne može donijeti dobra i plemenita ploda. Uvijek nam je nekako na pameti da nas Bog kažnjava. No to nije istina. Svojim grijesima mi smo oni koji sebe kažnjavaju. Svojim zlim djelima mi sebe udaljujemo od Božje ljubavi i milosti. No to nikako sebi da priznamo. Naše nepoštovanje dana gospodnjega, Božjega imena, i služeći drugim bogovima koji su nam omilili u našoj samodostatnosti i oholosti udaljeni smo od izvora milosti ali svojevoljno. Svojom željom. Svojim htijenjem. Svojim odabirom. Nema tog grijeha koji nas nije ranio. Nema ni jednog grijeha koji smo počinili a da nije u nama ostavio duboku naslagu i nezadovoljstva i tuge i bola. I tek kad duboko upadnemo u nevolje života. Kad više nama izlaza. Kad nema više nijednog mogućeg ljudske pomoći tek tada se pokušavamo obratiti Bogu. Tada nam molitva postaje slamka spasenja.I doista Bog koji sebe nikada ne može zanijekati, koji uvijek vjeran ostaje kako kaže sveti Pavao apostol, stoji ispred nas i izvlači gorušičino zrno dobra koji se nalazi u nama i staje pored nas kao onaj koji nam je željan pomoći. Kao onaj koji želi odgovoriti na naše molitve, na to tepanje koje se ne može ni nazvati molitvom. Ako želimo sebi priznati onda su sve naše molitve površne. One se baziraju na prošnju koja je ni više ni manje nego molitva prosjaka. Prosjaka koji žele brzo rješenje za nagomilane potrebe.
Današnje evanđelje nam poziva na molitvu koju se obično nismo navikli. A to je molitva ustrajnosti. Za Boga uvijek određujemo vrijeme koliko ćemo se njemu posvetiti. Sveta nedjeljna euharistija nam traje dugo. Molitva krunice je dosadna i dugotrajna. Molitva koja nam je potrebna je ekspresna. Inače je neučinkovita. Nažalost iz ohole molitve nema nikakve korist. Iz molitve ucijene koju prakticiramo nema blagoslova, ni uslišanja. Iz molitve koja je puna sebe nema darova. A sve što mi molimo rđavo molimo. Zato nam Gospodin želi skrenuti pozornost na dar molite kao onu koja je dio nas. Kao one koja je prisutna svaki dan. Naravno to će te sve vidjeti ako pokušate sebe izazvati i živjeti u moliti s molitvom i po molitvi. Molitva je svakodnevno kršćansko disanje. Molitva je ljubav kojom želimo prisutnost Boga s nama da u svakodnevnim izazovima i patnjama života Bog bude prisutan s nama kako dionik naše životne žrtve. Naše molitve ne umiruju gnjev božji. To pali samo kod primitivnih religija. Bog koji je ljubav on ne treba naših molitava jer on od naših molitava ne živi. Po našim hvalospjevima on ne biva veći, nego mi stječemo milost spasenja. Dakle naša molitva je ona koja odražava nas. Ona govori o nama kakvi smo. Ona je vjerska identifikacija. Svako onaj koji misli da daje hvalu Bogu s time što će moliti a zlo činiti i u životu zlo drugom raditi nema u sebi nikakve korist. Molitva je predanje i divljenje. Molitva je otvaranje sebe Bogu i predanje u ruke u sigurnost Božju. Kroz molitvu tada nastaje zajedništvo i jedinstvo s Bogom. Ona je uvijek protkana ljubavlju i nadom. Molitva je radosni i ponizni dijalog sa stvoriteljem.
Otvaramo se da nama Bog po svojem Duhu progovori i mi njemu iznosimo svoja predviđanja i svoje brige, svoje radosti i svoje patnje. Čovjek se ne obraća Bogu zato što bi bio nemoćan, nego zato što doživljava Boga kao svoju puninu i svoga spasitelja. Istinska molitva je iskonska meditacija. Molitva je ispovijed Bogu. Nekada to može biti bez ikakve riječi i ikakvog traženja. Molitva je osjećaj bivstva pred Bogom. Isus se moli osobito u posebnim časovima. Posebno se moli kad “je došao njegov čas” (Iv 12, 23; 17,1). Njegova je molitva usmjerena na to da izvrši volju Očevu. Njegova je molitva raspoložena Božjoj volji i Božjem planu. “Oče, u tvoje ruke predajem svoj duh” (Lk 23, 46). To je vapaj kad izvanjski izgleda da je napušten. Danas ispred sebe stavimo molitvu vjere kao zalog naše budućnosti. Nemojmo se ponašati nerazumno kao oni koji vjere nemaju, kao oni kojima je molitva samo povremena. Otvorimo svoja srca Bogu. Nanovo učimo moliti i neka svaka naša molitva bude jaka i bez ikakvog ucjenjivanja. Bog će uvijek odgovoriti na svaku našu potrebu. On se doista zauzima za svakoga od nas, i na svakog od nas računa. Molite snažno u ljubavi i poniznosti!
don Damir Bistrić
