Poruka ove zadnje nedjelje došašća jednostavna je i jasna. Bog koji će uskoro doći među nas ljude u liku običnog djeteta kao da nas danas ispituje.
Ljudi jeste li spremni primiti me? Ima li kod vas u vašem srcu mjesta za mene? Mogu li doći? Jesam li poželjan? Svakoga Bog od nas dana pita: Ima li mjesta u tvome srcu, ima li zapravo kod tebe vjere koja očekuje, želi i prima Krista ovoga Božića?
Promatrajući danas Josipa u evanđelju i nedoumicu u kojoj se našao, kao da vidimo svakoga od nas. Svatko od nas ima neke svoje planove i želje, neka svoja vlastita razmišljanja o svojoj budućnosti a onda se dogodi nešto što ni u snu nismo mogli očekivati. Ruši se čitav svijet. Sve pada u vodu. Ali anđeo Gospodnji rastjeruje strah iz Josipova srca. Veli mu ne boj se! Ne boj se ostaviti svoje planove, a prihvatiti Božje. Ne boj se neizvjesnosti. Ne boj se da si u očima ljudi slab. Bog te poziva. Bog zna zašto. Bog ti daje snage. Ništa nije izgubljeno niti upropašteno. Naprotiv, Bog je upravo tako htio da bi ispuni sva davna proroštva, da bi spasio svoj narod. I Josip je postupio kao veliki čovjek, kao Božji čovjek. Prihvaća život onakvim kakav jest, ili još bolje prihvaća Božji naum i Božju volju.
Ovih dana došašća anđeo Gospodnji obraća se svakom čovjeku, svakom od nas kao što se obratio Mariji odnosno u snu Josipu. Kad danas čujemo navještaj Mariji, to nas potiče da se navještaj dogodi svakom čovjeku. Marija je kao primjer prihvaćanja volje Božje. Ona je prva prihvatila navještaj i pozvala cijelo čovječanstvo da prihvati Isusa koji je Božje poslanje čovječanstvu. Čovjek prihvaćanjem Božjeg „Da“ ulazi u novo vrijeme koje je ispunjeno nadom i povjerenjem u budućnost. Isusov dolazak je poziv na vjeru u budućnost. Bez prihvaćanja Božje volje nema istinskog Božića.
Bog hoće prebivati u čovječanstvu, u čovjeku, ali od čovjeka ovisi da li ga prihvaća ili ne. Čovjek je slobodan živjeti s Bogom ili mu odbiti prebivalište u svom srcu. Svakom čovjeku se Bog obraća preko svoga svetog glasnika, a na čovjeku je da odgovori s da ili ne. Da odgovori vjerom i povjerenjem ili nevjerom.
Tek po prihvaćanju Božje riječi čovjek postaje potpun i sretan. Bez Boga u nama ostajemo nezadovoljni. Čovjeku nije dovoljno što pripada određenom narodu, nije mu dovoljno posjedovanje dobara ovoga svijeta, potreban mu je božanski život koji dolazi od Božjeg prebivanja u čovjeku.
A da bi bili spremni u sebe prihvatiti Boga potrebno je mijenjati se, postati nov. Ne možemo ostati isti i začeti Isusa. Ako to ne želimo onda ćemo stalno slaviti tuđi Božić. Bilo Marijin i Josipov, bilo drugih ljudi ili Crkve ali ne svoj vlastiti Božić.
Cijeli božićni šušur ima za cilj pripraviti čovjeka za životni Božić. Za rađanje Boga u nama. Isusovo porijeklo je Božansko. Da bi ga se shvatilo i prihvatilo kao vlastitost svakog čovjeka, njegovo je porijeklo božansko utjelovljenje u ljudskom rodu. Kad nam se naviješta Isusova loza, time se upućuje da je svima nama porijeklo božansko. Promatrajući ovih dana naše domove i trgove, gledajući Tv program i čitajući novine zaključio bi čovjek kako je sve to lijepo i Isusu mora da je drago što mu se svi vesele, što se svi tako radosno i oduševljeno pripremaju za njegov rođendan. A da li mu se zaista baš tako veselimo?
Bojim se neće li se Isus opet razočarati, baš na svoj rođendan. Neće li opet ta sva priprema ostati samo izvanjska. Naravno da je potrebna ta vanjska priprava koja će nam učiniti ugođaj ljepšim. Samo tu ne smije izostati unutarnja priprava, priprava srca i duha. Jer Božić nama ne smije biti mrtvi spomendan Isusova rođenja, nego živi susret s njime, u ispovijedi, gdje nam sve oprašta, kod oltara gdje nas hrani kruhom besmrtnosti, u svojoj crkvi gdje slušamo njegov glas, u svome domu gdje se okupljamo u ljubavi i molitvi oko zajedničkog stola. Tek tada, srcem okrenutim Bogu poput Josipa iz današnjeg evanđelja, tek tada ćemo biti sposobni slaviti svoj vlastiti Božić. I tada Božić neće trajati samo jedan dan u godini.
Teško je priznati da smo grješni i slabi ljudi, teško je poniziti se pred svojim Bogom. Naročito u ovom vremenu kad mnogi pate od umišljene veličine, teško je ostaviti svoje planove i razmišljanja i prihvatiti Božja. Koliko samo puta ostajemo bez prave molitve, redovite ispovijedi, pričesti, sv. Mise. Isus nam treba samo kao servis ili nada kada nam je teško u životu. Zato baš zato nam je mijenjati vlastito srce. Jer Božić se ne može roditi u takvome srcu, koje ga treba samo tu i tamo.
Božić želi biti trajno prisutan u našem srcu a ne samo da popuni neke rupe koje nam stvaraju probleme ili žalost, te nose nesreću. Mijenjati način života znači mijenjati navike. Odbaciti sve što nas zavodi i smeta na putu življenja kršćanske opredijeljenosti. Bog je s nama. Najnormalnije je da se potrudimo da i mi budemo s njim. Da nam ovaj Božić bude na blagoslov. Da naša vjera poraste i ponese nas u život.
S ovim mislima i nakanama, uđimo u ove dane, ove svete blagdanske radosti i razglasimo blagovijest o Bogu koji je Emanuel. Bog s nama i za nas!
don Damir Bistrić
