Današnja svetkovina, na vrhuncu ovogodišnjeg korizmenog hoda, povlaštena je prilika, da promatrajući lik sv. Josipa, pogledamo što on poručuje vjerniku u današnjem svijetu.
Istina je da su sveci naša braća i sestre u vjeri. Nalaze se u slavi Božjoj gdje nas zagovaraju. Ali oni su ujedno i naši veliki uzori uzori. Prema njima pokušavamo modelirati svoje stavove, svoje misli, riječi i djela na životnom putu k svetosti. Danas u ovom našem svijetu pred oči nam se postavljaju drugačiji uzori i mjere ponašanja. Neki drugačiji modeli iz kojih je već davno istjeran Bog i ono Božje. Živeći u takvom okružju i sami se ponekad prepadnemo vlastita poslanja koje nam Bog daruje. To je ono osnovno poslanje biti čovjek u svijetu, vjernik po slici Isusa Krista. Najprije u sebi i u svojoj savjesti. Potom u svojoj obitelji, na radnom mjestu, u društvu. Duboko u ljudsku dušu usađena je težnja da se čovjek istakne, da se u nečemu proslavi, da bude u nečemu poznat, da bude prvi, da izazove divljenje drugih ljudi s kojima živi i koji ga okružuju. Nevjerojatno je što sve ljudi izmišljaju da bi postavili rekord, da bi postali poznati. Nažalost ova ponekad smiješna nastojanja mogu se pretvoriti u negativne karakterne mane. Uz bolesno isticanje samog sebe do te mjere da se više ne biraju sredstva kako doći do cilja. Toliki pokušavaju graditi kule svoje sreće na ruševini tuđeg života. U tom nastojanju čovjek često zaboravi onu drugu i veoma važnu dimenziju čovječnosti a to je duša. Nadalje moderni čovjek uz to misli da je život samo u funkcioniranju.
Nastoji samo da mu funkcionira tijelo, automobil, poslovi i poslovni odnosi. I tako sanja kako će biti velik, kako će biti netko i nešto. On ne živi više ljudskim životom. Najveća je opasnost da se uz to još pretvori u stroj. A stroj je bez srca, bez osjećaja, bez milosrđa, bez ljubavi. Svaku put kad se oslanjamo na vlastite snage salijeću nas opterećujuće misli. I zaista, ako ikad onda su nam danas potrebni darovi Duha Svetoga da nam On bude voditelj, pratitelj naših misli i oslonac u našem životu.
Moguće je doskočiti i jednom i drugom zlu da čovjek ne postane bezosjećajni robot i da postane velik bez neprestanog isticanja sebe i gaženja drugoga. Put nam je pokazao božanski Spasitelj: «Tko se uzvisuje, taj će biti ponižen, a tko se ponizuje bit će uzvišen Tko je bio sv. Josip? Posljednji SZ patrijarh. Bog se poslužio njime da pripravi put svome Sinu. Koliko je samo ogromno povjerenje Božje u čovjeka? Danas je nažalost sve manje povjerenje među ljudima. Zatvaramo se jedni pred drugima, bježimo jedni od drugih, dižemo ograde, zidove. Bog svoje poslanje spasenja stavlja u ruke jednog malog, poniznog, neznatnog, i nadasve skromnog čovjeka.
Bog onome tko mu vjeruje i odgovori na njegov poziv. Otvara prostor da mu se dogode čudesne stvari. On bira osobe koje će mijenjati svijet. Dao nam je najveći dar, dar vjere da Njegovim očima možemo promatrati svoj život i ovaj svijet. Da možemo prispjeti k cilju kojem smo se zaputili na ovozemaljskom životnom hodočašću a to je punina svetosti, punina života s Bogom i u Bogu po Isusu Kristu. Možda ćeš reći: Bože, gdje si mene našao? Ja sam slab, ne znam ništa, ja sam smotan. Nemaj brige znam ja nositi križ pa ćemo zajedno. Kome Bog povjerava svoga jedinoga Sina? Josipu, mužu pravednu kao i skromnu nazarećanku Mariju. „Ne boj se uzeti Mariju za svoju zaručnicu, jer ono što je u njoj začeto doista je od Duha Svetoga“. Čega se je to mogao bojati Josip? Moga se bojati samo da ne počini nepravdu. Da nije spreman odgovoriti na Božji poziv ili da ne povrijedi Mariju. Što se to umiješalo u njegov život. Kud baš mene? Zato mu je trebalo Božje ohrabrenje. Bog mu se javlja u snu, hrabri ga i razrješuje njegovu muku i dvojbe. Njegov odnos prema Mariji se mijenja. Tim malim putem poniznosti i svetosti krenuli su mnogi i došli do nepomućenog i trajnog blaženstva i do slave, koja neće nikada uminuti.
Da se može postati velik i bez umišljenosti i napuhanosti, da spomen skromnih i neznatnih može biti trajniji od spomena moćnih i bogatih, pokazuje primjer sv. Josipa. Ovaj tihi zanatlija je samo vjerni vršitelj naloga što ih prima od Svevišnjeg.
O njegovu životu znamo malo. Biblija nam nije sačuvala niti jednu njegovu riječ. Evanđelje samo nekoliko puta spominje njegovo ime i događaje u kojima je sudjelovao. Najvažnije što o njemu kaže evanđelje jest da je bio pravedan što je kod Židova značilo isto što u nas danas znači svet i savršen. Zato ga je Crkva i uzela sebi za zaštitnika, a svima postavila kao uzor sveta života i obiteljskih vrlina.
Sv. Josip nam je sjajan primjer, poslušnosti, strpljivosti i predanja u volju Božju! Kad mu je Gospodin naredio da uzme k sebi Mariju te da se brine za nju i dijete koje će roditi, nije stavljao prigovora; kad mu je zapovjeđeno da s Marijom i djetetom bježi u Egipat ispred krvnika Heroda, nije rekao: ni daleko je, ni teško je nego je istoga časa krenuo na put u tuđi svijet. Poznavao je samo volju Božju i ništa mu nije bilo teško stoga i jest pravedan. Ne možemo ni zamisliti kako su Josip i Marija odgajali Isusa. Srcem punim ljubavi i brige. Kako im Isus uzvraća tu ljubav? Idući prema zemnom svršetku zadnji dar koji je Isus mogao iskazati prema Josipu je da umire na njegovim rukama i rukama Marijinim. To predivno obiteljsko zajedništvo uspostavljano tijekom života se ne gubi sa smrću, ono prelazi na drugu stranu. U svome životu treba biti uvijek spreman u životu izgovoriti riječi molitve Gospodnje: «Budi volja tvoja»! onda će nam u životu biti lakše. Nevolje i teškoće nosit ćemo s Bogom, a s njim u društvu uvijek je lakše.
Sv. Josip nam je primjer kako se bez buke i puno riječi s pouzdanjem i čvrstom vjerom u providnost Božju izvršava Božji plan u životu. I onda kada nam neke stvari nisu do kraja jasne Bog ih razumije.
U ovo vrijeme kad mnogi galame i viču, kad se mnogi laktaju da budu prvi u ovome svijetu, Josip je primjer nama katolicima kako treba osluškivati Božji glas u dubini i skrovitosti svoga srca vršiti volju Njegovu. Velik je samo onaj koji je pred Bogom velik. Svaki je od nas pozvan da bude prvi, ali ne nadmetanjem, potiskivanjem drugih, nego vjernim služenjem Bogu. Neka nam sv. Josip izmoli od Gospodina poniznu, čvrstu vjeru da u svakom trenutku znamo kazati: „Budi volja tvoja.“ Svatko je od nas pozvan, samo treba zastati, čuti, htjeti čuti, otvoriti srce da u buci ovog svijeta čuje što to Bog od njega traži. Što je to Bog meni dao, koje darove imam? U koje me situacije životne doveo? Zaista nakon što prepoznamo svoj poziv koji je najprije biti čovjek, treba nam snage i to ne svoje već Božje snage da ustrajemo u tako odgovornoj službi života, posebno kad se nađemo na križnom putu. Ne boj se Josipe nadahnuće i snaga dolazi od samog Boga koji vjeruje tebe zato ti povjerava veliko blago. Prepusti se Božjem planu koji će donijeti najprije u tvoj osobni život a potom i ovom svijetu mir, ljubav, nadu i blagoslov. Nemojmo se umoriti u svakodnevnom odazivanju na Božji poziv, kako bi i mi mogli čuti one velike riječi: „Valjaš slugo dobri i vjerni, uđi u veselje Gospodara svoga.“
don Damir Bistrić
