U ovom užurbanom vremenu ima jedna rečenica koja nas doslovno ubija, ubija duhovnost, ubija vjeru, ubija svetost u nama, ubija naš život, a to je nemam vremena.
Nemam vremena za sebe. Nemam vremena za molitvu. Za Božju Riječ, za Misu. Ne stižem, imam toliko posla, jednostavno ohladimo se. Priznajemo se Kristovima ali to priznavanje i prihvaćanje je više plod lica nego li srca, hladnoće, straha, obzira. A kad čovjek ne nalazi milosrdnog lica Kristova ostaje prazan, razočaran. Ostaje sam samcat sa nekim svojim izmišljenim Bogom. Potrošen, trči iz dana u dan za životom dok ne primjeti da je postao gol. Ogolili smo se od Božje milosti spasiteljice misleći da će nam biti bolje i udobnije bez Boga. A kad se ljudi udalje od Boga i od Božjih putovatada ljudski putovi postaju bezbožni do neprepoznatljivosti. Obistinjuje ono o čemu pjeva himan Duhu Svetom: Bez duha tvojega čovjek je bez igdje ičega tone sav u crnom zlu. I upravo u kalu tog crnog zla sustiže ga Božja milost. Sustiže nas Božji glas: „Adame gdje si?“ Čovječe gdje si se sakrio. Na što si spao. U što si se pretvorio. Kad čovjeka preplavi užas i strava grijeha tada se skriva. Bježi od Božjeg ljubljenog Lica. Misliš da te oko Svevišnjega neće naći. Samo te Bog koji te neizmjerno ljubi i voli može naći i želi te naći. Što si učinio sa svojim srcem i svojom savješću. I danas Bog prstom upire u našu savjest, u središte našega bića. Tamo gdje se beru otrovni plodovi neposluha Bogu. Zašto dopuštaš vragu paklenom da sa tobom udara o hridine propasti? Gdje Si? Čiji si? Bog te oslobađa tereta izađi iz svoga mraka na svjetlo Božjeg dana i raduj se životu. „ Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina, on će ti glavu satirati a ti ćeš mu vrebati petu“. Evo raspleta najveće povijesne drame koja se odvija na ovome svijetu i ljudskome srcu. Jednako kao i na prvim stranicama Postanka. Nasuprot Evinoj nevjeri, Bog u svojoj neizrecivoj božanskoj mudrosti i providnosti ističe vjernost i ljepotu duše jedne Žene koja će kao bezgrešne suradnica Božja roditi Otkupitelja i Spasitelja. Njezin će porod otrovnoj zmiji, vragu satirati glavu. Pobijedit će svojom krvlju na križu trostruko zlo koje se splelo oko čovjekova života: grijeh, smrt i crnog đavla. Goli čovjek ponovno će se obući u divne haljine Božjeg milosrđa i ljubavi koje je Bog skrojio prema mjeri srca njegova.
Evo lijeka i terapije našim ljudskim slabostima. Evo protuotrova đavolskoj zavodljivosti kojemu je jedini cilj i posao čovjeka upropasti i sunovrati u dubine pakla već ovdje na zemlji. Tri stvari nalazimo kod Marije a koje nam pomažu u izgradnji osobne vjere. Marija razmišlja. Iako je zbunjena, smetena ne zna što bi rekla no ona razmišlja „kakav bi to bio pozdrav“. Na početku vjere stoji uvijek razmišljanje; uključi zdravu pamet koju ti je Bog dao. Razmišljaj što češće o svom Bogu i njegovoj ljubavi. Nasuprot tomu stoji nevjera kao plod nerazmišljanja, ludosti, srljanja bez pameti.
Marija pita. Koje li poniznosti srca. Kako će to biti. Ne razumijem. „Duh sveti sići će na te Bogu nije ništa nemoguće“. Ni traga od uznositosti i umišljenosti vlastite veličine koja je mnoge upropastila. Jesi li spreman pitat, učit poput Marije ako jesi blago tebi. Marija voljom pristaje služiti Bogu. „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi.“ Bože potpuno ću ti služiti. Nasuprot onome neću slušati, neću služiti, neću se poniziti. Ja ću po svoju, pa makar bilo ludo. Ja najbolje znam.
Božje milosrđe i ljubav s jedne strane i ljudska pamet, srce i volja s druge strane i eto žive vjere eto spasenja.
I nas je Bog oslovio imenom u trenutku krštenja. Zamilovao nas je svojom ljubavlju. Darovao nam je vjeru da mu se možemo približiti, da ga možemo upoznati i ljubiti. I danas prilazi k nama. Zabrinut za nas. Sa Očinskom brižnošću i neizmjernom ljubavlju pozdravlja nas i poziva na vjerničku radost. „Ako smo mi njega napustili; ma nije On nas napustio“. Radujmo se jer si našao milost u Božjim očima. Kakav god nam život bio, u kakvo se god blato uvalio, ima nade, ima smisla. Cilj tvoga života nije patnja, križ i na koncu smrt koji te okružju, to je samo dio puta. Surađuj s milošću Božjom raspiruj dar vjere pa će ti i patnja i križ i smrt biti na blagoslov. Dopusti Bogu da te teše, usavršava, ispravlja i po patnji i po križu i po kušnji privodi k vječnom uživanju u vječnosti. Ne boj se, jer Gospodin je s tobom. Ne boj se zbog svojih slabosti, jer tvoj Otac te zove. Imaj povjerenja u njega. On te sustiže u tvojoj svakodnevici koja je više siva nego bijela. Ne boj se biti slab, jadan, bijedan. Ne stidi se biti potreban Božje milosti. Bogu si itekako vrijedan. Predaj mu se i pameću i srcem i voljom. Milost se Božja u slabosti ljudskoj upotpunjuje. Radije se boj i stidi se svoje oholosti i samodostatnosti. Boj se i stidi se svaki put kad ne odgovoriš na milost Božju i olako rasipaš dar vjere. Neka nam današnja svetkovina navještenja Gospodinova bude plod nove zauzetosti za život vjere. Obratimo se svom Gospodinu možda su nas i sve ove nedaće kojima smo udareni u ove dane samo jedan novi početak obraćenja svom Bogu na kojega smo zaboravili. Poput naše majke Marije otvorimo, razderimo svoja srca u poniznosti i dopustimo mu da prebiva u nama. Ovo je vrijeme milosno. Sveto. Napokon zbog izolacije, karantene kao obitelj više smo zajedno. Molimo zajedno i snažnom vjerom krenimo prema svojem duhovnom zdravlju na koje smo nažalost zaboravili. Moleći zagovor majke Marije i nasljedujući njen ponizni vjerni život vršenju Božje volje neka se obnovi sve naše ljudsko i sve ono Božje što je u nama skrušeno da zaživimo novom živom vjerom.Isus Krist jest jedini Spasitelj čovjeka, njegova su vremena i vjekovi, njemu slava i vlast po sve vjekove vječnosti. Amen!
don Damir Bistrić
