Današnja odlomak evanđelja kojega nam Crkva stavlja na razmišljanje događa se onoga istoga dana, prvog u tjednu, na dan kada je Isus uskrsnu.
Uskrsnuli Isus dao se u akciju obilaženja pokazujući se da Mu ni smrt nije naudila. No prije nego li je došao, apostoli se nalaze u strahu od Židova. Boje se. Strah se uvukao u njihove kosti. Ubili su njihova Učitelja, a svi su već upoznali da su Mu oni bili bliski suradnici (to je čak znala i obična sluškinja u Pilatovom dvoru). Apostoli vjeruju da bi im se po principu “s kim si – takav si”, mogao dogoditi isti scenarij kojega je prošao njihov Učitelj. Što učiniti? Kako spasiti živu glavu? Kako se uopće pojaviti na ulicu? Zar se maskirati? Dok su im se ova ili slična pitanja vrtjela po glavi, eto im živoga, uskrsnuloga Krista. Opet je u središtu njihova zbivanja. Stoji u sredini i nudi rješenje: mir! Uz poziv da se prestanu bojati, nudi im i argumentirani dokaz zbog kojega bi trebali biti mirni – pokaza im svoje ruke i bok. Ne grdi ih! Naprotiv, uključuje ih u proces širenja te radosne vijesti. “Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.” (Iv 20,22). Isus time želi sve ljude usrećiti, ne samo svoje učenike. No, svjestan je da će apostoli naići na one koji također neće povjerovati u Njegovo uskrsnuće, pa ih opunomoćuje snagom Duha Svetoga da, kad se tko pokaje zbog te nevjere, isti može zadobiti otpust toga (kao i svakog drugog) grijeha (usp. Iv 20,23). Koje miline? Isus ne želi da dopre do ljudi samo Radosna vijest o Njegovu uskrsnuću, već ne dozvoljava svojima niti da ih grize savjest. Kolika je to ljubav?! Suze mami…
I apostoli, brižno poslušni, krenuše naviještati tu Radosnu vijest. Prvi put prakse obavit će svi zajedno. “Pokusni kunić”, na kojemu će provjeriti kako im naviještanje Radosne vijesti ide, bit će jedan od njih – apostol Toma, koji se nije nalazio s njima kada im se Isus prikazao. Govorili su mu, dakle, drugi učenici: “Vidjeli smo Gospodina!” (Iv 20,25). A Toma iskren pred svojim prijateljima – ne vjeruje. Prva pomisao nam govori da Toma ima slabu vjeru. Takvim će ga i Isus prepoznati (usp. Iv 20,27). Ipak, ne želeći opravdati apostola Tomu, nije li on ustvari bio i najveći vjernik među njima?! Zašto? Način na koji su mu ostali apostoli navijestili Isusovo uskrsnuće, za njega nije bio uvjerljiv. Gotovo da im je rekao da se tako hladnokrvno ne bi trebali ponašati oni koji su vidjeli Uskrsnuloga. Osobe koje prenose jedan nesvakidašnji doživljaj trebaju biti pune gorljivosti, euforije (sjetimo se kako je reagirala Marija Magdalena nakon što je posjetila Isusov grob). S pravom Toma može očekivati veću reakciju svjedoka od ponuđene mu. Zapazimo: ovdje se ne radi samo o jednom navjestitelju. Deset ih je! Da je Toma bar kod jednoga od njih zapazio gorljivost, ne bi li lakše povjerovao? Ne radi se tu o oslobađajućoj presudi. Tu je riječ o puno većem događaju.
I nas apostol Toma može upitati: Kakvi smo mi Kristovi svjedoci? Jesmo li uvjerljivi, gorljivi? Vjerujemo li u ono što govorimo? Oni koji tvrde da su imali susret sa živim Bogom, zašto se pravdaju da svi ljudi griješe pa su zato isti kao i ostali? Zar ne bi trebao, osim gorljivosti, navjestitelj Radosne vijesti biti spreman s Kristom i umirati sebi a rađati se Bogu, odbacivati materijalno, ugodnost nalaziti samo u duhovnim vrijednostima, ne birati koje će ljude voljeti, prihvaćati i manje ugodne poslove, živjeti ponizno, pošteno, savjesno, iskreno? Zašto kršćani ne osole, ukvasaju ili osvijetle ovaj svijet već 2000. godina (usp. Mt 5,13s), kad imaju većega Saveznika od onoga što ima svijet? Navjestitelj Radosne vijesti ne bi trebao biti samo poznavalac Pisma (“pismoznanac”), niti onaj kojemu će glavna aktivnost biti izoštriti jezik.
S pravom je netko savjetovao: “Pazi kako se ponašaš! Ti si možda jedino evanđelje koje će netko pročitati.” Doznajemo iz nastavka života apostol Tome da je bio onaj koji je i mučeničkom smrću potvrdio da je Isus njegov Gospodin i Bog (vidi Iv 20,28). Toma nas uči da nije lako vjerovati, te da bez Duha Svetoga nećemo donositi duhovne plodove. Uzalud je lupati se u prsa da smo se obratili, ako to naša djela ne pokazuju. Uzalud je i duhovna šminka, ako znatan duhovni plod čovjekova duha ne bilježi veće vrijednosti od prosječnih. Bespotrebno trube pred sobom oni koji prakticiraju duhovne kreacije velikih vrijednosti, ako to istinski ne čine sve na veću slavu Božju. Daj djela – pusti riječi. Sebe i bližnje se može zavarati, ali Boga ne! Amen.
vlč. dr. Marinko Stantić
